Kao slika, Berlin izmijenio je u magičnoj laterni moje svijesti nekoliko lirskih predodžaba, i o mojoj vlastitoj berlinskoj panorami mogla bi se napisati čitava mala historija. Još od najranijeg djetinjstva vezala me s pojmom grada Berlina Menzelova kompozicija »Njegovo Veličanstvo Frieđrich Wilhelm I polazi na frontu k svojim četama, godine 1871«. Menzel bio je počasni građanin prijestolnice, tajni savjetnik Cara Ujedinitelja, kraljevski profesor kraljevske pruske Akademije lijepih umjetnosti, veliki meštar mirovne klase »pour le merite«, pak njegovo prikazivanje stvari i događaja naravno da je bilo patetično, kao što je patetično bilo vrijeme u kome je živio, anegdote što ih je svojim kistom veličao i lovorika kojom su ga slavili.

Kao u kakvom romanu Georga von Omptede, gospoda onoga vremena lovila su divljač u crvenim par-force-frakovima, plandujući pod goblenima i venecijanskim svijećnjacima u makartovskim interieurima: perzijski sagovi, kristali, metali, oniks, karneol, sige, školjke, perje tropskih ptica, portreti gospođa u četrunastoblijedim prozirnim svilama, s lepezom u ruci; kroz staklena balkonska vrata perspektiva na engleski park, galonirana posluga servira »five-o’clock-tea«, kad sa sahat-kule grofovskog zamka patetično odbija prva polovina petog sata.

Krugove carskog plemstva slikao je Menzel kao dvorski slikar u vršenju njihovih najviših marcijalnih funkcija: kao generale na bojištima i kao komornike u dvorskoj službi vrhovnih meštara ceremonija na Dvoru, u scenskom osvjetljenju pod kupolama, pod draperijama teškog grimiza i mramornim kolonama.

Čitavo osamnaesto stoljeće (za razvoj ljudske misli tako plodonosno) taj je slikar slavio kao kasarnu pruskoga kralja. U ciklusima litografija on je opjevao Armadu i bitke pruskoga kralja Friedricha nazvanog Velikim, i tako su Menzelove egzaltacije potsdamskog dvorskog života: »Kod trpeze Friedricha Velikoga u Sanssouciju«, pak »Koncerat na flauti u Sanssouciju«, i danas još uvijek, demokratskom vremenu uprkos, dekoracije, kakve dočaravaju sve filistarske optičke varke o ljepoti dvorskog života. Zvoni u Menzelovoj instrumentaciji lirski prizvuk čežnje za divnim danima Sans- soucija, što ih je vrijeme fabričkih dimnjaka odnijelo, nažalost, u nepovrat…

Djecu truju ratnim legendama, po perverznom planu, a kako su naša djetinjstva protjecala u polukolonijalnim prilikama, bojna slava germanskih vladara javljala se trajnim motivom likovne propagande, kojoj je bila jedina svrha, da obmanjuje dječju svijest dekorativnim lažima o višem smislu ratnih požara.

Prva ratoborna ornjava vojničkih bubnjeva moga djetinjstva zabrujala je tako kroz Menzelovu sliku »Friedrich Veliki u bitki kod Hochkircha«. Čitajući Šenou i probijajući se s njegovim marijaterezijanskim grenadirima kroz glupost Sedmogodišnjeg rata, gledao sam sve one bitke Menzelovim očima i po njemu sam, mislim, doznao da je jedan od pobjednika kod Waterlooa dogalopirao u posljednjem trenutku bitke na bijelom konju.

Menzel slikao je dvorske večeri u briljantnom osvjetljenju žarkih, narančastorumenih svijećnjaka, te kada bi on prikazao cercle pruskoga kralja, već same po sebi savitljive i moluskne kičme grofova, baruna, baronesa i kneževa niže vrste on je posavijao do majmunske servilnosti. Iz Menzelova diskretnog zveketa gardijskih ostruga i šuštanja svilenih povlaka po dvorskim parketima osjeća se pobožna duša lojalnog podanika, duša livriranog sluge, duša uboga, narkotizirana kužnom aromom dvorskog podneblja.

Kao dijete, zamišljao sam Berlin gradom menzelovskih prinčeva, grofova i grofica, a sve grofice bile su cirkuske jahačice visoke španjolske škole. U crnom kostimu, što pada preko nogu u gustim naborima, sa cilindrom i frizurom a la Kaiserin Elisabeth, u viteškim rukavicama, slika Grofice, za moje plebejske asocijacije, podudarala se s tom cirkuskom groficom, jer prva živa plavokrvna dama, koju sam imao čast da ugledam pod zelenkastim jedrom male provincijalne arene, bila je cirkuska grofica na bijelom konju. Uzbudljiva drama u obliku pantomime, kad se Grofica potajno zaputila kroz mračnu šumu, u pratnji starog sluge, noću, uz sijevanje munja, na ljubavni sastanak, pun neizvjesnosti, u taktu Stephanie-polke, od carskog i kraljevskog Regimentstambura von Czibulke.

Grofica, umidrana staromodnim steznikom, napudrana, okupana (vrhunaravna boginja od Grofice), stala je sa svojim punokrvnim arapinom da poskakuje piruetu, pa kapriolu, pa lansadu, sve u pilovinom posutoj kružnici cirkuske arene, teatra nad teatrima, čiji doživljajni intenzitet ne će nadvisiti više nikada ni jedan trik na kazališnim daskama. Grofica je jahala na randevu s nekim sumnjivim kavalirom, a putem su je napali razbojnici; iz panične pucnjave, vonja baruta i bjesomučnog galopa sve je ponio luckasti brio u pljesak i nacerenu klaunsku grimasu, koja se kesi kao prijetnja nad truplom mrtve Grofice.

Berlin je ostao za me neka vrsta takve nadnaravne cirkuske pantomime: lipicanerski dril španjolske škole, oficiri u zlatu i u srebru, »Drvored lipa« u gorućem šarenilu carskih zastava, kočijaši s cilindrima i kokardama, bučna radost naroda da je planuo rat i da je iz grobnice uskrsnuo duh Wotana i Barbarosse (Menzel: »Friedrich Wilhelm Prvi polazi na frontu 1871«).

Menzelovski veličanstveno zaputio se carski i kraljevski, grofovski cirkus uz dvočetvrtinski takt Czibulkine polke na svoju đavolsku kavalkadu godine tisuću-devetstotinaičetrnaeste… Iz visoke španjolske škole, s bijelim baroknim konjima, iz pirueta i pasada lijevo i desno, zavitlao se bezglavi galop u taktu suludog ritma: odnio je vihor sve perčine i sve cilindre, bijesni konji zbacili su berlinske grofove i grofice iz sedla…

(Menzel Adolph, njemački slikar i grafičar. Svojim prepoznatljivim stilom, profinjenim koloritom i sigurnim crtežom slikao je portrete, krajolike, interijere i povijesne kompozicije (prizori s dvora Fridrika II. Velikoga), a osobito su vrijedna djela s motivima berlinskih ulica i radionica (Valjaonica željeza, 1875). Jednake motive obrađivao je u grafici, najčešće u litografiji, a bavio se i ilustriranjem knjiga.)

.

TIHE EKSTAZE ČITANJA

.

„Knjiga je najbolje mjesto i najbolji način da se pohrani i sačuva vrijeme, jer ona ne čuva stvari poput muzeja ili slike, poput fila i fotografije – ona čuva struju svakodnevnog života, predodžbu o sebi i svome mjestu u svijetu koju su imali ljudi jedne epohe, ona pamti unutrašnje forme postojanja i trpljenja… Historiju pišu pobjednici, kaže stara mudrost. Tačno. Historiju pišu pobjednici, a književnost ljudi koji pamte. Ništa vam ne može Periklovu Atenu dočarati onako dobro i precizno kao Sofoklove tragedije, jer nigdje nisu pitanja i strahovi, nedoumice i nade ljudi tog vremena izražene tako tačno i neposredno. Stvar je, kao i slika, materijalna i pojedinačna, ako hoćete – jednokratna, zato ona ne može izraziti ono skrovito, duhovno, unutrašnje. To može samo riječ, jer je tijelo riječi vremenito. Riječ i knjiga nadilaze tupu doslovnost slike i svih formi govora koje su utemeljene na slici, zato knjiga njeguje i razvija ljudski fantaziju. Zato čitalac ne može biti konzument, on je uvijek sugovornik, su-autor, su-pisac. S ekrana se na vaše oči lijepe slike čija vas doslovnost nužno pretvara u konzumenta. A knjiga se obraća vašoj fantaziji, obavezuje vas da onom duhovnom, koje vam knjiga nudi, dodate tijelo, pojedinačnost, doslovnost. Svaki od nas ima svoju Anu Karenjinu i svakom od nas ona plače drugačije. Ne sjećam se imena autora koji je govorio o “digitalnoj demenciji”, dakle o smrti pamćenja koju proizvode kompjuteri, interneti i mobiteli, koji pamte za vas. Volio bih po ugledu na njega govoriti o smrti fantazije kojom nam prijeti diktatura slike u našoj kulturi. Samo knjiga i čitanje omogućuju vam da proživite desetke, stotine sudbina kojih ste pošteđeni u stvarnom životu, samo knjiga i čitanje dozvoljavanju da na neko vrijeme iziđete iz svoje kože, bez opasnosti da tamo izvan i ostanete. Zato čitajte, suvremenici moji, nema ljepših i otmjenijih ekstaza od tihih ekstaza čitanja“…

.

VALTER BENJAMIN – STRASTVENI KOLEKCIONAR

,

„Ko hoće da na nekoj aukciji krene u napad, mora u podjednakoj mjeri držati na oku i knjigu i konkurente, a osim toga treba i da zadrži dovoljno hladnu glavu, da ne bi – što se svakodnevno događa – toliko zaglibio u bici sa konkurentima, te na kraju, u jednom momentu, nudeći više kako bi hrabro izdržao, dokazao se i dobio knjigu, završio s visokom cijenom nabavke. Zato među najljepše uspomene kolekcionara spada trenutak kad on priskoči u pomoć knjizi na koju možda nikad u životu nije ni pomislio, a kamoli da ju je poželeo. Stajala je tako usamljena i napuštena na pijaci pod vedrim nebom, poput lijepe robinje u bajkama iz 1001 noći, dok je neki knez, želeći da joj pokloni slobodu, ne bi kupio. Za istinskog kolekcionara je, naime, prava sloboda svih knjiga negdje na njegovim policama.

U mojoj biblioteci, u dugačkim nizovima francuskih tomova, još i danas se ističe Balzakova „Šagrinska koža“, kao spomenik mog najuzbudljivijeg doživljaja na aukciji. Bilo je to 1915, na aukciji Rimanove zbirke kod Emila Hirša, jednog od najvećih poznavalaca knjiga, istovremeno jednog od najuglednijih trgovaca knjigama. Izdanje o kojem je reč, pojavilo se 1838, na Trgu berze u Parizu. Dakle, kad u ruke uzmem svoj primjerak, ne samo da vidim njegovu signaturu u Rimanovoj kolekciji, već i etiketu knjižare u kojoj je knjigu kupio njen prvi vlasnik pre skoro 90 godina, za otprilike jednu osamdesetinu njene današnje cijene.

Papirnica – „I. Flano“, piše tamo.

Divna vremena kad je bilo moguće takva remek-djela jer je gravire u ovoj knjizi dizajnirao najveći francuski crtač, a najveći majstori-graveri ih urezali u čelične ploče. Dakle, kad je jednu takvu knjigu bilo moguće kupiti u običnoj papirnici. Ali, htio sam da ispričam istoriju nabavke ove knjige. Otišao sam pre aukcije do Emila Hirša da pogledam knjige, propustio sam kroz ruke 40 ili 50 tomova, a ovu sa žarkom željom da je nikad više iz njih ne ispustim. Došao je dan aukcije. Slučaj je hteo da je pre ovog primerka Šagrinske kože, po redosljedu licitacije, bila kompletna serija njenih ilustracija u posebnim otiscima na kineskom papiru. Učesnici na licitaciji su sjedili za dugačkim stolom; koso naspram mene sjedio je čovjek na koga su sad, povodom sledećeg artikla, bili upravljeni svi pogledi: čuveni minhenski kolekcionar, baron fom Zimolin. Njemu je bilo stalo do ove serije, imao je takmace, ukratko, došlo je do žestoke borbe, čiji je rezultat bila najviša ponuda na aukciji, cijena koja je daleko premašivala 3000 maraka. Izgleda da niko nije očekivao tako visok iznos, na prisutnima se videlo uzbuđenje. Emil Hirš se na to nije obazirao i, bilo radi uštede u vremenu ili iz nekog drugog obzira, prešao je, uz opću nepažnju skupa, na slijedeći komad. Izgovorio je cijenu, a ja sam sa srcem koje mi je u grlu udaralo, i sa jasnom sviješću da se ni sa jednim od prisutnih velikih kolekcionara ne mogu uhvatiti u koštac, malo povisio svotu. Aukcionar je, međutim, ne pobuđujući time pažnju skupa, uobičajenom formulom „Ima li koga da nudi više?“, uz tri udarca čekićem – meni se činilo da ih dijeli večnost – zaračunao aukcionarsku proviziju. Za mene kao studenta ta suma bila je još uvek previsoka. U ovu pripovijest ne spada prepodne sledećeg dana u zalagaonici, i umjesto toga pre ću govoriti o jednoj zgodi koju bih rado nazvao negativom aukcije. To se dogodilo na jednoj berlinskoj aukciji prošle godine. U ponudi je bio po kvalitetu i vrsti sadržaja zaista raznolik niz knjiga, među kojima i jedan broj retkih okultističkih knjiga i knjiga iz oblasti filozofije prirode vrijednih pažnje. Ponudio sam iznos za nekoliko od njih, ali, primetio sam u redu ispred sebe gospodina koji kao da je samo čekao da povisim ponudu, kako bi on ponudio više, pa dokle doguramo. Nakon što sam kroz ovo iskustvo prošao nekoliko puta, napustio sam svaku nadu da ću steći knjigu do koje mi je toga dana najviše bilo stalo. Radilo se o retkim Fragmentima iz zaostavštine mladog fizičara, koje je Johan Vilhelm Riter u dva toma objavio 1810. u Hajdelbergu. To djelo potom nikad nije ponovo štampano, ali je predgovor, u kojem autor u vidu posmrtnog slova svom navodno umrlom neimenovanom prijatelju – koji zapravo nije niko drugi do on sâm – prikazuje vlastiti život, meni odvajkada djelovao kao najznačajnija osobna proza njemačkog romantizma. U trenutku kad je saopćen kataloški broj knjige, odjednom mi je sinula ideja. Vrlo jednostavno: pošto bi moja ponuda neizbježno morala odvesti knjigu u tuđe ruke, nikako nisam smio dati svoju ponudu. Savladao sam se i ostao nijem. Čemu sam se nadao, dogodilo se: nema interesenata, nema ponuda, knjiga je povučena sa aukcije. Smatrao sam lukavim da pustim da prođe nekoliko dana. I zaista, kad sam se pojavio slijedeće nedjelje, knjigu sam našao u antikvarnici, a nedostatak interesovanja pokazan za knjigu meni je koristio u nabavci.

Šta se sve ne nameće sjećanju kad se čovjek uputi u brdo sanduka da bi iz njega iskopao knjige u dnevnom, ili bolje reći, noćnom kopu. Ništa ne može učiniti fascinaciju ovim raspakivanjem jasnijom nego to koliko je teško s njim prestati. Počeo sam tokom popodneva, a bila je ponoć pre nego što sam dospio do posljednjeg sanduka. Međutim, iz njega su mi došle u ruke dve izblijedele kartonske sveske, koje strogo uzevši uopšte ne spadaju u neki sanduk s knjigama: dva albuma sa sličicama koje je moja majka kao dijete lijepila, a koje sam ja naslijedio. Oni su klica jedne kolekcije dječjih knjiga, koja i danas raste, mada ne više u mom vrtu. Ne postoji živa biblioteka koja nije utočište izvjesnom broju knjigolikih stvorenja sa graničnih područja. To ne moraju da budu albumi sa papirnim sličicama, ili rodoslovi, ni spisi pisani rukom slavne osobe, niti korice u kojima su pandekta, ili duhovni spisi; neki su ljudi privrženi lecima i prospektima, drugi opet faksimilima rukopisa ili prepisima pisaćom mašinom, knjiga koje se više ne mogu naći; časopisi posebno mogu činiti prizmatične rubove jedne biblioteke. Ali da se vratim na one albume. Nasljedstvo je, zapravo, najčvršći temelj na kojem se gradi kolekcija. To je zato što držanje kolekcionara prema stvarima koje posjeduje potiče iz osećaja obaveze posjednika prema vlastitom posjedu. Takvo je u najuzvišenijem smislu držanje nasljednika. Najotmeniju titulu jedne kolekcije uvek će činiti njena nasljednost. Kad ovo kažem, onda sam – a to treba da znate – s pravom siguran u to da će razvoj svijeta ideja koji sadrži kolekcionarstvo, mnoge od vas učvrstiti u snažnom uvjerenju da je ova strast izvan duha vremena, učvrstiti vas u podozrivosti prema tipu čoveka kakav je kolekcionar. Ni izdaleka ne namjeravam da uzdrmam to vaše gledište ili vašu podozrivost. Ali, primjetio bih samo jedno: gubitkom svog subjekta, fenomen kolekcije gubi smisao. Ako su javne zbirke, gledano sa društvenog aspekta, manje sablažnjive, dok sa naučnog mogu biti korisnije nego lične, predmeti se potvrđuju samo u potonjim. Pored toga, znam da se na figuru o kojoj ovde govorim, i koju sam pred vama pomalo ex officio zastupao, spušta noć. No, kako kaže Hegel, tek u suton Minervina sova započinje svoj let. Kolekcionar se može shvatiti tek u izumiranju.

Sada, nad poslednjim polupraznim sandukom, davno je prošla ponoć. Druge me misli obuzimaju nakon onih o kojima sam dosad govorio. Ne misli, već slike, uspomene, sjećanja na gradove u kojima sam tako mnogo toga pronašao: Rigu, Napulj, Minhen, Gdanjsk, Moskvu, Firencu, Bazel, Pariz; sjećanje na raskošne prostorije Rozentala u Minhenu, na Zatvorsku kulu u Gdanjsku, u kojoj je stanovao preminuli Hans Raue, na Zisengutovu memljivu podrumsku knjižaru u severnom Berlinu; sjećanje na odaje u kojima su stajale ove knjige, na moju studentsku sobu u Minhenu, sobu u Bernu, na samoću u Izeltvaldu kod Brijenskog jezera, i konačno na moju dječačku sobu, iz koje potiče svega četiri-pet primeraka među ovih nekoliko hiljada tomova koji se počinju gomilati oko mene. Koje li sreće kolekcionara, koje li sreće privatne ličnosti! Ni od koga drugog se nije manje tražilo, i niko se nije pritom ugodnije osjećao od njega, jer je mogao da nastavi svoje ozloglašeno postojanje iza Špicvegove maske. Da, u njemu su se nastanile utvare, ili bar utvarice, koje su se pobrinule za to da je za pravog kolekcionara – pri čemu mislim na onakvog kakav on treba da bude – posjed najdublji odnos koji čovjek može uopće da ima prema stvarima. Ali ne tako da one žive u njemu, nego da je on taj koji živi u njima. Tako sam vam predstavio jedno njegovo stanište, sagrađeno od knjiga, u kom on iščezava, kao što se s pravom i može očekivat.“

.