Mama se na upadicu nije osvrtala, nego je odgovorila da ne zna detalje, ali da se radi talijanskom jelu koje se sastoji od pečenog tijesta, šunke i sira, što mi je za prvu ruku bilo zadovoljavajuće objašnjenje.

Prva pizza koju sam kušala godinu ili dvije kasnije, bila je prilično razočaranje, jer okus ni izdaleka nije ispunio očekivanja, ni mirisna obećanja pizzerije u Dubravi. Za vrijeme ljetnih praznika, provela sam desetak dana kod tate u Beču, i kad sam spomenula da bih voljela kušati pizzu, odveo me na ručak u pizzeriju svog dobrog prijatelja. Tamo su mi kao najbolju predložili Quattro Stagione, što znači četiri godišnja doba, u skladu s kojima je pizza podijeljena na četvrtine, a na svakoj se nalazi druga vrsta nadjeva, pa mogu probati četiri različita okusa. Morski plodovi i školjke na pečenom tijestu nisu mi se svidjeli, a artičoka, koju sam tad prvi put kušala, bila je suha i neukusna. Ostatka se ne sjećam, i cijelu avanturu s prvom pizzom zapamtila sam kao priličan fijasko.

Taj neslavni dojam dijametralno se popravio kad smo Nadica i ja, napokon skupile hrabrost, otišle u pizzeriju i upitale možemo li za nas dvije naručiti jednu običnu, miješanu pizzu. Kad je onako vruća i mirisna stigla na stol, to je bilo otkrivenje i zemljotres, u našem doživljaju napokon su se miris i okus i izgled objedinili u nešto veličanstveno, slasno i neopisivo fino. Oblizivale smo se kao mačke koje su se dočepale slanine, kod kuće doživljaj prenijele u superlativima, a mame su se odmah uhvatile posla. Nakon što sam sve detaljno opisala i prenijela, moja je umijesila tijesto s germom, i uljem premazala plavi četvrtasti pleh u kojem smo inače pekle pite i orehnjače. Na tijesto smo rasporedile sastojke, ne znajući ništa o redoslijedu kojeg treba poštovati, a pošto nismo imale šampinjona (niti ih se moglo kupiti, osim subotom na Dolcu), nadale smo se da će sok od rajčice, šunka i sir biti dovoljni za doživljaj.

Pleh je u pećnici ostao četrdesetak minuta, kao da se peče orehnjača. Za to vrijeme šunka se osušila, rajčica nestala a sir se skupio na tijestu koje je naraslo do debljine od neka tri centimetra. Usprkos svemu, moglo se pojesti, iako je pravi užitak izostao jer to okusom nije bilo jelo kojim smo prije desetak dana bile tako oduševljene. Kasnije se mama izvježbala pa je upotrebljavala veći pleh, tijesto razvlačila tanje, šunke i sira bilo je više, a nabavile smo i gljive tako da je pizza u našoj kućnoj izvedbi vremenom postajala sve bolja, iako nikad kao ona iz pizzerije.

Nešto slično događalo se i nekoliko ulica dalje, kod Nadice. I Križevi su novo jelo prihvatili kao ugodno osvježenje, ali je teta Barica razradila tehniku i u svojoj štedljivosti pizzu namijenjenu za nedjeljni ručak ispekla rano ujutro, prije šest, kad je jeftinija struja. Uzalud je kći protestirala da pizza treba biti vruća a sir rastopljen, jer je bez veze kad se ohladi i stvrdne, ništa nije pomoglo.

“Kaj ima veze ako se sir ohladio, glavno da je gore”, glasio je odgovor. “K tome napravim juhu i zdjelu zelene salate, i imamo ručak za pet!”

Ovome treba dodati da na našim kućnim pizzama, osim osnovnih, nije bilo nikakvih dodatnih sastojaka, pa tako ni maslina, dok nam je origano bio potpuno nepoznat, i prošlo je dosta vremena prije nego što smo otkrile da je upravo on začin koji daje onaj pravi, karakterističan okus.

Prva pizza u Zagrebu se mogla pojesti 1967. godine, na Cvjetnom trgu u biffeu Zadar kod ulaza u kino Zagreb, a u osamdesetima je već postala tako popularna da su se pizzerije namnožile i bilo ih je po cijelom gradu, pa ste u dobroj pizzi mogli uživati u svakom kvartu. Najukusnijih, nezaboravnih pizza sjećam se uz sezona osamdeset i šeste i sljedećih, a jeli smo ih u pizzerijama Antonio, Sebastijan, i Dvojka. Tad smo već mama i ja preselile na Trešnjevku, zaljubila sam se, a Saša i ja uz studij smo uvijek nešto radili, tako da petkom i subotom uvečer nismo bili bez novaca. Nekad je bilo dovoljno za kino, koncert ili predstavu u Jazavcu (studenti su imali povlaštene cijene), a nekad je preteklo pa smo na putu kući navratili k Trovaču na ćevape, ili u pizzeriju Antonio, obje su varijante bile jednako primamljive.

Bio je pravi doživljaj otvoriti teška izrezbarena vrata i zakoračiti u miris i toplinu pizzerije Antonio. Zavodljive arome tijesta pečenog u krušnoj peći, origana i rastopljenog sira ostale su mi u nosnicama do danas, i sjetim ih se uvijek kad mi odnekud zamiriše pizza. Sjetim se i lakoće s kojom smo se na sve smijali, ljubili preko punih tanjura, skidali jedno drugom s usana rastopljeni sir i krali masline, komentirali filmove, koncerte i zbivanja u gradu, spominjući tek tu i tamo nadolazeće ispite. Jednako kao i mi, i drugi su imali svoja omiljena mjesta, i svatko je tvrdio da je baš ondje pizza najbolja, no gdje god da ste došli bilo je teško naći slobodan stol. Pune pizzerije svjedočile su o tome da je pizza osvojila Zagreb i vrlo brzo stekla titulu omiljene hrane za svaku zgodu i svako društvo, kao odličan, financijski povoljan izbor.

Tko je tad mogao i pomisliti da se krećemo prema u budućnosti u kojoj će hladnjaci supermarketa u šarenim kutijama nuditi duboko zamrznute pizze, da će zalogajnice i svaka bolja pekarnica u gradu u svojim vitrinama imati pizzu “to go” ili pizzacut , i da će dostavljači na motorima dostavljati vruću pizzu na kućna vrata, baš kao što smo gledali u filmovima. Ništa od toga tada nije postojalo, ali pizzu smo voljeli, i u zagrebačkim pizzerijama uvijek se tražilo mjesto više. U međuvremenu je svaki kvart u gradu imao svoju omiljenu, kao što je svatko od nas imao omiljenu pizzu. Kušali smo Margheritu i Quattro formaggi, Frutti di Mare i Calzonu, proglašavajući na kraju najboljom onu klasičnu, miješanu, Capricciosu, koja se sastojala od četiri sastojka čiju smo zavodljivost utvrdili još pri prvom kušanju. Voljela sam otkrivati nove kombinacije, ali one su uvijek išle u smjeru juga i Italije, a nikad u smjeru kulina, vrhnja, ajvara i Slavonije. Takve neobične kombinacije uvijek su mi se činile poput halucinogenog sna Hieronymusa Boscha, a ja sam voljela da hrana bude najbliža izvornoj i da me vodi na putovanje. Da žvačući zalogaj pizze mislim na vinograde Toscane, crne čemprese, južne zvijezde i da doživljaj daljine dodatno pojačam s nekoliko kapi dobrog ulja i dvije ili tri sočne zelene masline.

Nadica i ja običavale smo petkom poslijepodne, na kraju radnog tjedna, sjesti u kavanu Corso, i uz pizzu pretresati tjedne događaje. Živjele smo u različitim dijelovima grada, ona u Dubravi a ja na Trešnjevci, i nismo se viđale dnevno kao ranije. Pošto je ona radila u jednoj izdavačkoj kući u neposrednoj blizini Trga Republike, a ja u Zagreb filmu na Novoj Vesi, tema smo imale napretek, a kavana Corso se pokazala odlična lokacija za susrete petkom. I mada su prave pizzerije nudile ukusniju pizzu, mi ni na ovu nismo imale prigovor. Toliko smo je voljele da su sve zamjerke, i tematske i općenite, nestale čim bismo zagrizle u vruće tijesto s kojeg se razvlačio otopljeni sir. Za tim stolom, uz miris i okus poslastice nad poslasticama, sve se činilo lako, i sadašnjost i budućnost. Ono dvostruko z iz imena nije nam više predstavljalo problem, i nismo ga naglašavale, a nisam sigurna je li razlog tome bio taj što je pizza postala nešto uobičajeno, ili taj što smo napokon odrasle.

E.G. SLATKO KISELO