Na stranu literarni ukusi i preferencije, na stranu “visoka” i “niska” literatura, a osobito na stranu ima li ova knjiga nedostataka ili ih nema; ono što mislim da je neprijeporno je da je Lidija Deduš autentična, vanserijska i, na kraju krajeva, vrlo potrebna literarna pojava. Talentirana, sposobna izmišljati riječi i osmišljavati nove jezike, poštena do razine da igra na sve ili ništa, Lidija Deduš može biti sve, samo ne literarno beznačajna. Neki književni postupci koje Deduš primjenjuje u našoj se literaturi, ako se ne varam, sreću prvi put: ovako radikalna igra identitetima, na primjer, gdje se rečenica “Ja se zovem Lidija Deduš” ponavlja ravno sedamsto puta, pri čemu se finom ironijom ruši mogućnost autofikcije (ime autorice jednako je njezinom literarnom, “izmišljenom” karakteru), a otvara se problem, kroničan i nerješiv, nespojivosti s vlastitim vanjskim, pravnim, tjelesnim i socijalnim identitetom.

Da ne duljim, niti mi je namjera pisati ovdje pisati književnu kritiku: zanima me analiza ne Lidije Deduš, nego ove kritike Lidije Deduš, čiji je autor Franjo Nagulov, a objavljena je na portalu mvinfo.hr. Pritom me prvenstveno zanima kvaliteta i integritet kritičarskog teksta, a sve estetske ili umjetničke stavove kritičara, kao i ono što bi se moglo smatrati pitanjem njegovog ukusa, ostavljam po strani.

U uvodnoj rečenici, autor teksta navodi kako je, osim osvrta na knjigu Lidije Deduš, tekst i “komentar ekspanzije i eksploatacije poezije na društvenim mrežama, kvantitativne ekspanzije književnih nagrada, a ponajviše tržišnih uvjeta koji su do takvih praksi i doveli”.

Odmah da kažem da ovog posljednjeg, a tekst sam pročitala tri puta, u njemu nema. Nema tržišnih uvjeta, o njima ovdje nitko neće doznati ama baš ništa, prema je naglašeno da ćemo o tome doznati “ponajviše”, i krajnje je interesantna tema.

“Kvantitativna ekspanzija književnih nagrada” u prijevodu znači da ih je previše, ali, osim što se to jednom u tekstu konstatira, ni o tome nema ništa. Ni zašto ih je previše, ni koliko bi ih trebalo biti, ni koje su relevantne, ukoliko su relevantne uopće.

Znači, mi imamo knjigu na koju autor piše osvrt kako bi na svojevrstan način poslužila kao primjer negativnih pojava koje će nam razjasniti komentarom, ali onda o njima ne napiše ništa. Dvaput ništa je i dalje ništa.

Na treću pojavu, “ekspanziju i eksploataciju poezije na društvenim mrežama”, autor kritike (ili osvrta?) ima što za reći. U toj mjeri da tome posvećuje jednako prostora u svom osvrtu kao onoj literarnoj Lidiji Deduš, koja je knjiga. To što ima za reći primarno je doznao čitajući Facebook statuse autorice knjige “Ja se zovem Lidija Deduš”, te komentare koji su ispod njih uslijedili. Među ostalim, neki od tih komentara odnose se na recentnu kritiku ove knjige koju je napisala studentica, pa su komentatori, kaže Nagulov, prigovarali da je “premlada”, i “docirali”. (Ako netko nije shvatio, govorimo o autoru koji, pojednostavljeno, postavlja tezu da su društvene mreže neka vrsta negativne selekcije za literaturu, zbog “”nad-kritičkog” kapaciteta lajka, kojemu nije mogao nauditi ni Igor Mandić”, a trećinu teksta zasniva na čitanju komentara na osobnom profilu autorice knjige koju recenzira). Srećom, autorica se nije uključivala u komentare, a ako jest, sudjelovala je, kaže pošteno Nagulov, “isključivo afirmativno”. Da nije bilo tako, da se autorica pokazala nepokornom ili neugodnom, pitanje je kako bi s takvom ocjenom karaktera prošla u ovom osvrtu, koji njezinu knjigu koristi kako bi objasnio negativne pojave za koje ne nudi ni komentar, ni objašnjenje. (Činjenica da imamo pisaca koji spadaju u sam literarni vrh a privatno ih zovu “prase” ovom je kritičaru očito nepoznata, a kad se referira na to da citira s nečijeg Facebook profila, on ne kaže “piše tu i tu”, već “u toj situaciji”, pa ispada da je znanost o literaturi, ukoliko je još ima, jedna komedija situacija).

Kritičarska sloboda NE uključuje analizu privatnih Facebook profila autora, niti bilo kakvu pohvalu šutnji. Kao što smo jedno milijardu puta ponovili, sloboda doseže točno do mjesta gdje počinje ograničavati, ili ušutkivati drugoga. Jednako kao što sloboda pisca nipošto ne uključuje da vrijeđa kritičara, isto tako sloboda kritičara ne može uključivati da uhodi, stvarno ili virtualno, autora, jer to što netko ima Facebook profil ne znači da je taj profil medijska publikacija.

Onkraj ovog prekršaja koji smatram nedopustivim, a valjda je postojala neka urednička institucija koja je na to mogla reagirati, u tekstu Nagulova brojna su i druga po meni upitna mjesta.

Na primjer, u prvom dijelu teksta mi doznajemo da kritika svedena na “…panegirike/izbore/preporuke koji pritom, slučajno ili ne, uglavnom zaobilaze naslove manjih izdavača…” pri čemu je nejasno koji su to u Hrvatskoj “manji” izdavači, jer su “veliki” po broju objavljenih knjiga svega jedan, ili dva. Izdavač Lidije Deduš jest po domaćim kriterijima velik, ali je izdavač pjesnika kojeg Nagulov navodi kao superiorni kontrapunkt (premda ne znamo zašto i po kojem ključu odabire upravo njega) Lidiji Deduš jednako velik. Gotovo svi ostali izdavači su, po brojčanoj logici, “manji izdavači”.

Dalje, Nagulov navodi kako “ne treba sumnjati da tzv. veliki nakladnici prate društvene mreže i temeljem toga, pored estetičkog, procjenjuju tržišni kapacitet autora koji objavljuju na Facebooku, Instagramu i drugdje. Estetika sama po sebi, osobito kada je beletristika u pitanju, teško da će donijeti kruh na stol.” Ovu konstataciju, na razni iznošenja činjenice da je Zemlja okrugla, a izdavači bi prodali knjige, bojim se da ne potkrepljuje osobito stvarnost. Niti nam autor teksta navodi, premda bi to bilo vrlo interesantno, koji su se to autori koji imaju mnogo sljedbenika na društvenim mrežama okoristili skupa sa svojim izdavačima od tiskanog izdanja svoje literature.

Koliko god ovaj tekst bio dug, ne mogu odoljeti da još ne navedem zapažanje autora Nagulova, gdje on navodi, s pažnje dužnim eufemizmom, kako “baštinici konzervativnih vrijednosti” (ja to čitam kao “desničari”, a vi kako hoćete), “ne uspijevaju osvijestiti” da su “liberalniji” autori čitaniji pod “konzervativnom” vlašću zbog toga što su više na društvenim mrežama??? Pa tko je pobogu, ikad, u povijesti literature, čitao “konzervativne” autore? Čemu bi literatura uopće služila ako bi raspojasane starine koji slijede logiku krvi i nacije objavljivali TikTok izazove, i time proizvodili bestselere, može li si itko u glavi proizvesti takvu nadrealnu sliku?

Kritika jest nužna za književnost, ona je u nju gotovo ugrađena, nema za tekst ništa važnije od kvalificiranog čitanja. Ali bilo kakva kritika nije bolja od nikakve, u tom je slučaju nikakva ipak bolja. Ako je kritika na ovoj razini, onda je svakako besmisleno da autori kritike dobiju “besplatan kritičarski primjerak” knjige, jer jedina moguća utjeha za ovakvo javno mlataranje nečijom knjigom jest da je pročitani primjerak plaćen, u okviru “tržišnih uvjeta”, o kojima se govori nikako ili slabo. (facebook)