Nedavno je na glavnoj stranici Radija Gornji grad postavljena virtualna izložba fotografija Stjepana Kobasića Stipe: Klub likovnih umjetnika HDLU-a osamdesetih, koja donosi preko 300 fotografija vrijednih za umjetničku i socijalnu memoriju Zagreba toga doba.

Klub likovni umjetnika gotovo čitavo jedno desetljeće bio je središnja pošta društvenog, umjetničkog i noćnog života Zagreba osamdesetih. Vodio ga je znameniti gospodin Stipe, Stjepan Kobasić, uvijek elegantan i pristao, kao i drugi djelatnici tog kluba. Nosile su se kravate, leptir mašne, večernja odjela, sakoi, čiste to jest ulaštene cipele i ispeglane košulje. Klub je imao foaje, garderobu, vratara i garderobijere, elegantne i ljubazne konobare, a u njemu se gotovo svakodnevno okupljala intelektualna, umjetnička, slikarska i književna scena metropole. Ulaz je bio rezerviran za članove Društva likovnih umjetnika, njihove prijatelje i povlaštene prijatelje kluba, te pisce i novinare uz predočenje profesionalnih iskaznica. Tu se nisu mogle zateći face s placa, slučajni prolaznici i alkoholičari koji pristaju uz svaki šank kojih je bilo i ima bezbroj u našem velikom gradu. Na prvom katu Starčevićeva doma, u samom srcu grada, u opuštenoj atmosferi odražavao se duh kozmopolitizma i opuštenosti kakav još dugo neće biti dostignut u našoj sredini. Bilo je to podjednako mjesto susreta i mjesto prepoznavanja, mjesto hodočašća ali i praktičnog epikurejstva, čakra u kojoj si mogao sresti ljude slične sebi ili one različite ali zanimljive, umjetnike svih vrsta i opredjeljenja, teoretičare, kritičare i profesore, podjednako početnike, nadarene studente, kao i hodajuće spomenike naše umjetničke scene.

Jednom riječju, za razliku od drugih prostora društvenog života i zabave, Klub likovnih umjetnika jedini je imao onaj aureola čudesnog i izazovnog bitan za autentičnost i identitet grada a koji nije robovao malograđanskim uzusima i sponama koje su prevladale posljednjih desetljeća. Nebrojene su anegdote i štikleci vezani za noći u Klubu i druženja, u kojega sam najviše svraćao sa sada pokojnima Damjanom Slijepčevićem, Milanom Jelovcem, Damirom Borkovićem, Jasnom Babić, Vanjom Sutlićem, Kožarićem, Koydlom, Šiškom, Jermanom, Lordom… Ujedno bilo je to i mjesto stalnih inspiracija kako za prozu tako i za teme i članke u novinama. Danas su u dugim odlomcima oko toga smještene uspomene koje me vode u duboke labirinte ondašnjeg životnih situacija i doživljaja. U neponovljivost i optimizam toga doba u kojem je još uvijek prevladavala maksima: biti a ne imati.

Fotografije Stjepana Kobasića donose draž autentičnosti tog mjesta i tog vremena, danas posve nestalog iz svijesti umjetničkih i društvenih agendi i njihovih orijentacija. Fotografije su to važne za memoriju grada i čitave naraštaje umjetnika. To se vidi kako po fotografijama života u klubu, tako i po portretima umjetnica koje Kobasić estetski veoma rafinirano portretira. Zaljubljenik u umjetnost i umjetnike, donosi nam tako važan i jedinstven ilustrativni materijal čitave dekade likovnog života grada u kojem i sam sudjeluje, stvarajući važnu i nenadomjestivu vizualnu dokumentaciju brojnih izložbi, pojava, performansa i ličnosti. Stoga se nadam a će biti prilike da se njegovi radovi izlože i stvarno, možda ne tek virtualno. Današnji Dom HDLU-a, koji na žalost nema toliko šarma kao taj naš klub iz osamdesetih, bio bi prirodno mjesto za takvu izložbu. Naravno, ako aktualne kustose uopće zanima povijest vlastitog kluba i njegova danas izgubljena značenja.

Marijan Grakalić