Izdavač, publicist i prevodilac objavio je “Ukrajinski dnevnik” da bi, kako sam kaže, zapisao istinu. Prisjeća se pendrečenja studenata 70-ih u Zagrebu, života u Njemačkoj te ratnih i poratnih zbivanja u Hrvatskoj zbog koje se “živcira cijeli život”

Piše: Nataša Vlašić-Smrekar (Večernji)

“Bilo bi dobro da čovjek može ovako završiti zapis o kratkoj godini 2022. koja je počela tek 24. veljače. Međutim oko osam navečer sam puknuo. Alina je Slađani iz Kijeva poslala snimku kako lijepo uređena Nika na ukrajinskom čestita Novu godinu. Iza okićen bor, darovi. Ne znam što govori Nika, impresioniran kimam glavom, Slađana gasi mobitel i vraća se u svoju sobu. Ja kompjutoru i ekranu. Nakon minutu ili dvije otpijam gutljaj crnog vina i tako impulzivno zaridam da vino iskašljem iz grla preko cijelog stola, preko otvorenih knjiga, po tastaturi, po sebi čitavom. Dobro da sam sam, brišem to papirnatim ubrusima, odlazim u kuhinju po još ubrusa i krpa, vraćam se, sve tiho da nitko ne vidi. Nakon pola sata dolazi Slađana s dvije fotografije. Na jednoj bočno odvaljena fasada jedne lijepe četverokatne zgrade negdje iz kasnih dvadesetih, s tekstom da je pedeset metara dalje i pogođena dva sata prije snimljene Nikine čestitke. Na drugoj podrumska slika petoro vojnika u borbenim uniformama u Harkovu. Stoje pod žaruljom. Onaj u sredini je Alinin muž i drži zagrljenu macu. Ispod njih je goli stol s malom bijelom tortom u rastvorenom sivom kartonu, na torti je slastičarski ispisano nešto u blijedoj plavoj boji na ukrajinskom.”

Upravo ste pročitali ulomak iz “Ukrajinskog dnevnika” izdavača, publicista i prevodioca Nenada Popovića s nadnevkom 31.12. 2022. Dnevnik je vodio od 6. travnja 2022. do 20. ožujka 2023., počevši ga kako bi “zapisao istinu, da kasnije bude siguran”, kako će nam reći u intervjuu, a okončavši ga slikom Vladimira Putina kako u sportskoj jakni razgledava Mariupolj, u trenutku kad je za njega bila “dosegnuta neka granica duše nakon koje se može samo plakati”.

Likovi u ulomku su stvari: oni su mladi ukrajinski par s kćerkicom Nikom, kojima su on i njegova supruga pružili toplo gostoprimstvo kad ih je rat prognao iz Ukrajine. U tom odlomku sažeto je ponešto o tome kakav je Nenad Popović čovjek; vrata njegova doma uvijek su bila otvorena za ljude u nevolji, neovisno o tome otkuda su dolazili i kako su se zvali, a dolazili su često tek s pokojom vrećicom. Jednom je izjavio da je ratni profiter – da nije bilo rata, ne bi bilo ni današnjeg Durieuxa, izdavačke kuće čiji je suosnivač, jer mu je upravo rat donio, primjerice, zapise Zvonimira Mrkonjića iz kojih je nastala divna knjiga “Put u Dalj”, a onda i djela srpskih pisaca kao što su Bora Ćosić i Bogdan Bogdanović i autora iz Bosne i Hercegovine poput Ivana Lovrenovića, Dževada Karahasana i Miljenka Jergovića. Nabrojiti koja je sve djela objavio, što je sve i za koga prevodio i o čemu je i kako pisao te koje je sve nagrade zaslužio, tražilo bi prostor kojim ne raspolažemo, a i može se potražiti na stranicama Durieuxa. Spomenimo samo da je uz “Ukrajinski dnevnik” objavio i knjige “Svijet u sjeni”, “Ogled o stanovništvu” “Dnevnik iz grada P” i “Život s njima” i čim prije započnimo razgovor sa sugovornikom koji će se pokazati britkim, duhovitim i nepretencioznim.

Rođeni ste u Zagrebu, a odrastali i pohađali školu dijelom u Zagrebu, a dijelom u Koblenzu. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo? Tko vas je, što i kako odredio u tom ranom životnom razdoblju?

Svakako moja baka Felicija, koja je Francuskinja, pa se kod kuće govorilo pola francuski, pola hrvatski. Također čini mi se plivački trener Miro Stiegler na Šalati, gdje je u klubu Naprijed a kasnije Medveščak zahvaljujući njemu vladala neka blaga, prijateljska atmosfera. Neka prijateljstva traju još do danas, makar nekih više nema, Ronalda Lopatnyja na primjer. Najvažnije kulturne institucije su mi, naravno, bila kvartovska kina blizu Šulekove ulice, Mosor, Partizan i kino u Švarcovoj. Najimpozantniji mi je bio Dinamov stadion kamo me otac vodio skoro na svaku utakmicu. Eto, svijet jednog klinca iz kvarta kojeg si ja zovem Svijet istočno od Draškovićeve: nitko u meni nije otkrivao baš neke velike talente pa da sad mogu reći da sam već s deset godina svirao violinu ili tako nešto malo posebnije.

Studirali ste na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje ste diplomirali germanistiku i južnoslavenske književnosti i hrvatski jezik, ali i u Bonnu i Freiburgu gdje ste bili stipendist DAAD-a. To je bio kraj 60-ih i početak 70-ih, dakle vrijeme koje je obilježio studentski pokret. Kako ste vi proživjeli i doživjeli to vrijeme studentske pobune?

Bilo je uzbudljivo, a na kraju tužno, kad je 1971. počelo pendrečenje na Trgu Republike/Jelačićevu trgu, a oko Filozofskog fakulteta su se milicajci pojavili s dugim cijevima. Grad je bio pun njihovih Land Rovera raspoređenih “na strateškim mjestima”. Duh sličan Praškom proljeću završio je političkim procesima s okrutnim zatvorskim kaznama, prije svega Draženu Budiši i Ivanu Zvonimiru Čičku. Cijelo to razdoblje od dvije godine proglašeno je nacionalističkim, što jednostavno nije bila istina ili je bila istina samo vrlo malim dijelom. Onda su počele olovne godine šutnje i trajale skoro deset godina. Ta represija me se duboko dojmila, pogođeni su bili napose novinari, pisci, sveučilišni profesori i srednje školstvo, a glavni komesar i ideolog toga bio je Stipe Šuvar.

Kad biste povukli paralelu između Hrvatske i Njemačke u svom životu, što je ono najvrednije što su vam obje zemlje ostavile, a što je možda neželjena prtljaga?

Njemačkoj zahvaljujem na dobrodošlici, pomoći dok sam učio jezik, ljudima koji su me pozivali u kuće: neki su bili bogataši, neki više siromasi. Nekolicini profesora i profesorica u gimnaziji koji su me gurali naprijed, što im nikad neću zaboraviti. Samoj zemlji, državi, zahvaljujem što mi je, opet u školi, utuvila u glavu što je trodioba vlasti i da je ustav nedodirljiv. I da smo svi jednaki. U Bonnu, glavnom gradu, gledao sam kako ogromni crni Mercedesi kancelara i ministara na semaforu čekaju na crvenom da im se upali zeleno. A ja prolazim. Pouka za cijeli život. Dok ovdje nije bilo i nema budale koja se ne vozi pod plavim rotirkama.

Hrvatskoj zahvaljujem što se zbog nje živciram cijeli život, na jeziku, književnosti i umjetnosti, susretima s ličnostima poput Aleksandra Flakera, Vjerana Zuppe, Predraga Matvejevića, Irene Vrkljan, Stanka Lasića, Slavka Goldsteina, Ivana Picelja. Od njih sam naučio što sam naučio: za tri, možda tri plus.

Osamdesetih ste postali urednik, a kasnije i glavni urednik izdavačke kuće Grafički zavod Hrvatske. Što je u ona vremena značilo biti urednik u jednoj velikoj izdavačkoj kući? Koliko se taj posao promijenio od ondašnjih planskih do današnjih tržišnih uvjeta u izdavaštvu?

Planski uvjeti nisu vrijedili ni u socijalizmu. Svaka godišnja produkcija – izdavački program – ovisi o novim rukopisima koji pristignu. Izuzetak su činili donekle prijevodi koji su se naručivali duže unaprijed. Ili velike edicije sabranih djela, rječnika i slično, a u čemu je bio velemajstor Slavko Goldstein. Veliki srpski izdavači bili su na sigurnijem tlu jer je tamo država pouzdano i dugoročno financirala ključne kuće poput Prosvete ili Nolita. Zato su i imale sjajne programe. Kad bi urednik kao ja došao na sastanak uprave poduzeća, sve oči bile su uprte u tebe, a ti onda izvoli iznijeti popis naslova za tu godinu. Pri čemu se svima radilo o egzistencijama. U tom pogledu se današnje stanje potpune izdavačke slobode i ono u socijalizmu nimalo ne razlikuju, a bogme ni od europskog. Znoje se urednici u Gallimardu ili Suhrkampu isto tako kad “izlažu plan” – o kojem ovise stotine kolega, tiskare, knjižare diljem tih zemljica od četrdeset ili osamdeset-devedeset milijuna stanovnika.

Možete li nam ispričati kako ste i zašto napustiti Grafički zavod Hrvatske i zajedno s kolegama osnovali poduzeće Durieux? Upravo ste tada shvatili što znači biti Židov u Njemačkoj ili Srbin u Hrvatskoj?

Sve o tome kako je biti Srbin u Hrvatskoj shvatio sam tek iz knjige Sime Mraovića “Konstantin bogobojazni”. Kojem je kao dečku iz Jaske s četrnaest godina bilo objašnjeno da je on “u stvari – Srbin”. Mislim da je taj kratki roman sad već klasično djelo hrvatske književnosti i preporučujem svakome da ga pročita. Kako je (odjednom) biti Židov, može se pročitati u podjednako klasičnoj knjizi “Sjećanja”​ Eve Grlić, majke znamenitog redatelja Rajka Grlića.

O tome kako i od koga sam bio otiđen s posla u Grafičkom zavodu Hrvatske ne bih, previše je mučna ta epizoda, a upletena imena su u kulturi u Zagrebu odviše poznata. Inače, kolege suosnivači Durieuxa radili su odavno drugdje, Dražen Tončić koji poduzeće vodi sve vrijeme, u Augustu Cesarcu zajedno s Albertom Goldsteinom.

Kolege i vi nazvali ste svoje izdavačko poduzeće prema Njemici Tilli Durieux, koja je bila udana za Židova i koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegla u Zagreb, gdje se pridružila zagrebačkoj antifašističkoj ilegali. Čime vas posebno fascinira njezina biografija? Prepoznajte li u današnje vrijeme nekoga poput nje?

Netko poput nje danas je Salman Rushdie, u međuvremenu na jednoj književnoj večeri osakaćen za jedno oko i jednu ruku. Isto tako Ana Politkovskaja, ubijena između vrata lifta i svog stana, iza kojih je stajao i sve čuo njezin sin. Velika glumica Tilla Durieux nije se predavala, trpjela je emigraciju, ubojstvo muža, i usput napisala brojne prelijepe stranice o Zagrebu, što ćeš više nego da jedno malo izdavačko poduzeće ne nazoveš po njoj?

U vrijeme kad ste osnovali Durieux, praktički su propale sve izdavačke kuće, pa i vi ste Durieux osnovali kao poduzeće za grafičke usluge. Kako se ipak dogodilo da ste počeli objavljivati, i to vrsne autore, većinom iz Beograda i Sarajeva?

Kad je bio počeo rat, Truda Stamać donijela je prijevod Bernhardovih pjesama “U času smrti”, Zvonimir Mrkonjić jedan svoj “ratni” lirski esej, Tomislav Domović svoje iste takve pjesme, pa što vam onda preostaje nego da ih otisnete kao knjige i (opet) postanete izdavač? Da su nam se potom javili velikani srpske književnosti kao Bora Ćosić i Bogdan Bogdanović, prirodno se nastavilo na to. Oba iz emigracije i poniženi u svojim domajama.

Kakve su za vas kao izdavača bile devedesete, kad ste ne samo objavljivali srpske i bosanskohercegovačke autore nego ste mnoge pisce i izvlačili iz Sarajeva i dovodili ih k sebi u Zagreb?

Svakako vrlo emotivne. Nije bilo lijepo gledati kolege kako dolaze s plastičnom vrećicom u ruci. Kao ni gospođu Majdu Glavašević, bibliotekarku, s malim sinom iz Vukovara. No istodobno, to su bile vrlo jake ličnosti koje su podnijele vlastito nasilno iskorjenjivanje. Tako jake da su mi više pomagale nego sam ja mogao njima. Isto vrijedi za dvadesetak novinarki sarajevskog Oslobođenja koje su milošću agresora “puštene” iz grada. Neke s trajnim ozljedama, a mi u Durieuxu uspijevali smo im osigurati nekakvih bijednih pedeset maraka mjesečno od münchenskog društva Novinari pomažu novinarima. Vratilo nam se u književnom zlatu: Lovrenovićevoj “Unutarnjoj zemlji”, Jergovićevim “Sarajevskim Marlborom”, Karahasan​ovim “Dnevnikom selidbe”. Ali nerado se prisjećam tih vremena, bila su gadna i potresna.

Puno ste prevodili s njemačkog, za kazališta i knjige, primjerice Erwina Piscatora, Kazimira Maljeviča, Borisa Kelemena, Benna Meyer-Wehlacka, Tillu Durieux i Rainera Wernera Fassbindera. Jesu li njemački autori dovoljno zastupljeni u hrvatskim prijevodima?

Mislim da da, pogotovo otkad je Branko Čegec izdao cjelokupno djelo Thomasa Bernharda, a Truda Stamać sabrane pjesme Paula Celana. Od tada se prevode skoro rutinski sve važnije knjige iz te književnosti, uključujući nesretnog Petera Handkea. Tu smo, čini mi se, čak ispred velikih kultura poput francuske ili britanske.

Kad vas je njemački politički dnevnik Süddeutsche Zeitung proglasio jednom od šest osoba u svijetu koje su se u 2010. zauzele za mir, kao “jednog od rijetkih koji se zaista zalažu za razumijevanje među balkanskim narodima”, bili ste iznenađeni. Što vam danas znači ta nagrada i što vam znači razlog zbog kojeg ste je dobili?

Bio sam počašćen jer je to proglašenje bilo od kolega iz jednih nezavisnih, a vrlo velikih europskih novina. Razlog tada je sigurno bila zatrovanost odnosa među narodima na tlu bivše Jugoslavije, tzv. vjekovna mržnja u koju nisam povjerovao ni trenutka. Tko to u Cetinju mrzi Hrvatsku ili tko u Zagrebu mrzi kosovske Albance? Danas me to priznanje samo podsjeća na doba kad je bio upaljen opći mrak, a neki ljudi su bili omamljeni kulturom mržnje, odbijanja i sumnjičavosti. Da sam osobno tada učinio samo nekoliko simboličkih gesta “pomirenja” (!), isto mi je danas malo neugodno: kad sam ja to bio “zavađen” s Bogdanom Bogdanovićem, Miloradom Popovićem ili Brankom Sbutegom?

Povod za tu nagradu bila je knjiga Snježane Kordić “Jezik i nacionalizam”, znanstvena studija o hrvatskoj jezičnoj politici od 90-ih, koja je u Hrvatskoj izazvala burne rasprave i otpore. Nijemci su tada politiku pohrvaćivanja hrvatskog jezika uspoređivali s politikom koju je 1933. provodila Hitlerova Nacionalsocijalistička partija?

Pa pohrvaćivanje hrvatskog je apsurd sam po sebi. U doba Tuđmana i Ladana dekretiran je “glede-i-u svezi” jezik koji je bio karikaturalan, izdavani su “razlikovni” priručnici s podobnim i nepodobnim riječima. Cilj je bio što veće udaljavanje od srpskog koji uostalom u Hrvatskoj nitko nije govorio. Snježana Kordić tada je objavila akademsku raspravu u kojoj je napisala da su hrvatski i srpski u lingvističkom smislu identični, što je evidentno, a to je godinama ranije pisao Dalibor Brozović, tumačeći da su to dvije varijante jednog jezika. Taj dekretiran novohrvatski je u međuvremenu propao kao što su propale sve jezične politike odozgor: niti se ikad govorio ili pisao “hrvatsko-srpski” ili kasnije “hrvatski ili srpski”. Da su militantni Vele-Hrvati sasuli drvlje i kamenje na jadnu Snježanu Kordić, ide u povijest hrvatske gluposti jer je ona, da prinapomenem, knjigu napisala na uzornom hrvatskom. Da su nacionalsocijalisti u njemački uvodili potpuno nerazumljive, izmišljene riječi i izraze, npr. Volksdeutscher, točno je, a danas ih mogu odgonetnuti samo specijalisti.

Objavljivati na ekavici 90-ih sigurno nije bilo lako. Napadala su vas poznata imena poput Josipa Pavičića, Ivana Aralice i Vlatka Pavletića?

Da, to je bilo neugodno i apsurdno iskustvo, jer su mi kao uredniku isti ti ljudi dan prije nudili rukopise. A Ivan Aralica, ispričao mi je jedan stari urednik, kao mladi pisac nudio je svoje tekstove na ćirilici.

Ta prokazivanja su bila podjednako neugodna i za kolege u Durieuxu, no držali smo se toga da moramo ostati normalni izdavači, bez obzira na “burna vremena” i ljude od stvarne moći i tada ogromnog utjecaja. Ljudski su to bila razočaranja, a svu veličinu tada iskazali su baš konzervativci: Milo Foretić, urednik časopisa Dubrovnik i gospar par excellence, nezajažljivi intelektualac Branimir Donat i Božo Biškupić, najveći ministar kulture kojeg sam doživio. Da se u puno stvari nismo slagali, bio je itekakav užitak – užitak debate i argumenata bez kojih nam opstanka nema. Pozdrav, dragi Božo!

Jesu li ta i takva vremena za nama ili nam, sudeći prema rezultatima izbora i načinu na koji je složena Vlada, duhovi prošlosti ponovno pušu za vratom? “Neprestano se ponavlja strašna lekcija ono što se godine ‘42 dogodilo u Banjoj Luci i Zagrebu, ponovilo se na istim mjestima ‘92”, zapisali ste jednom. Može li se ponoviti još jednom?

I u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori političari čine sve da se to može ponovno pokrenuti. Rade na održavanju jedne stare situacije, podgrijavaju resantimane, izmišljaju “vjekovna neprijateljstva”, ali najgore je to što među svojim biračima i sljedbenicima izazivaju strepnju od susjeda i sugrađana, osjećaj latentne ugroženosti. Upravljaju dušama, u tome su se izvještili, pa mladi, trezveni ljudi masovno napuštaju te zemlje, u stotinama tisuća! Da se ti politički “vođe” među sobom odlično razumiju, druga je strana medalje i gledamo to svakodnevno.

Kako komentirate zahtjev Ivana Penave da se glasilo Srpskog narodnog vijeća Novosti prestane financirati iz proračuna i stavi na tržište? Kako općenito komentirate poziciju medija i novinara u hrvatskom društvu?

Gospodin Ivan Penava napravio je karijeru na srbofobiji, gazeći nogama u službenim prostorijama jedan zakonski dokument ispisan na ćiriličnom pismu. Da se prestanu financirati Novosti, s tog aspekta je penavski logično, a Republika Srbija će vjerojatno objeručke prihvatiti da ih ona dalje financira. No, ja osobno mislim da su Novosti samo test hrvatske desnice, jer nakon toga je moguće “staviti na tržište” sve novine i pustiti ih da umru, sve dok ne ostanu samo strogo kontrolirana državna radiotelevizija i Bujica, naravno. Novosti su samo probijanje prve breše, a onda će se vaše novine na koncu zvati Večernja bujica, Novi list Riječka bujica, Jutarnji Jutarnja bujica. Kako g. Andreju Plenkoviću novinari i novinarke idu jako na živce, tom scenariju se zapravo ni ne bih jako začudio.

Možete li ukratko definirati mentalne sklopove u današnjoj Hrvatskoj? Ima li značajnih novih snaga ili se i dalje sve temelji na Titu i Tuđmanu?

Prije bih mogao definirati sklopove trenutačne hrvatske političke demencije. Makar je od 1990. bilo političkih bljeskova koji su se zvali Vlado Gotovac i Vesna Pusić, a danas je to Možemo! te, zanimljivo, bračni par Puljak iz Splita. Ni Tito ni Tuđman (za HDZ) nemaju više nikakve veze. Sad se radi o položajima i povlasticama, dobro plaćenim mandatima, “savjetničkim” sinekurama. Hrvatski parlament se može shvatiti samo ako ga mislite kao Hrvatski sabor d.o.o.

Što je za vas bila Jugoslavija i kolike su realno bile slobode u njoj? Što mislite o nostalgiji koju mnogi danas osjećaju prema Jugoslaviji?

Jugoslavija je bila zemlja u kojoj sam rođen, dakle zadatost. Slobode su bile pažljivo dozirane negdje od konca pedesetih. Tek kad je umro Josip Broz Tito, došlo je do kreativne eksplozije, danas glasovitih osamdesetih. U umjetnosti, novinarstvu, filmu, kazalištu, kabareu (Zabranjeno pušenje), rocku. Projekt Neue Slowenische Kunst bio je spektakularan, ne samo za nas već i za čitavu Europu.

Nostalgiju za Jugoslavijom smatram fenomenom duhovne lijenosti. Jedino čega je šteta je jugoslavenska nogometna liga i Beogradski sajam knjiga gdje se bogme imalo što vidjeti.

Kako ste se odlučili pisati ukrajinske bilješke i objaviti ih u knjizi? Kakve su recepcije “Ukrajinskog dnevnika”?

Na knjigu u tiskanom obliku nagovorio me Ivan Lovrenović, zamalo inzistirao na njoj. On je intelektualac i pisac maksimalnog kalibra, a Durieux ju je prihvatio za objavljivanje. Na dijelove koji su izlazili u digitalnim časopisima i u Europskom glasniku javljali su mi se pojedinci, kolege, pisci, prevodioci, vrlo pozitivno. Bez obzira na to jesu li odavde ili iz inozemstva. Možda ispada da se hvalim, ali baš je bilo tako.

Zašto se izabrali formu dnevnika? Što se to gubi u vremenu zbog čega je važno bilježiti događaje dok se događaju?

Zbog iskustva da se samo par godina nakon realnih zbivanja povijest ispisuje na različite načine. Ja sam sebi htio zapisati istinu, da kasnije budem siguran. Tko je bio počinilac, i prije svega tko su bile žrtve. Danas o ratu na tlu Jugoslavije od 1990. do 1999. možete pročitati najmanje tri-četiri oprečne verzije pa, ako nemate dobro pamćenje, izgubite tlo pod nogama. Zapisivanje mi je bila mjera nekakvog samo-osiguranja, a posebno jer je posrijedi bio megadogađaj kakav se u Europi ne pamti od Hitlerova upada u Poljsku 1939. i izbijanja općeg pakla.

Kad biste na današnji dan nastavili voditi “Ukrajinski dnevnik”, kako bi izgledao vaš zapis?

Nažalost isto. Kronika što se čini Ukrajincima, brojevi poginulih i ranjenih, razorenih sela i gradova. Taj dnevnik sam i bio prestao pisati zbog toga. Ne može se stavljati na papir jednu kroniku sadizma nad nedužnima. Za mene je bila dosegnuta neka granica duše nakon koje se može samo plakati. Jer, pomoći ne možete.

Znate li što se ovih dana, dok su Rusi ponovno napadali Harkiv, događa s obitelji iz Harkiva koja je živjela s vašom obitelji kad je počeo rat, ali su se odlučili vratiti?

Alina s malom kćeri Nikom otišla je u relativno siguran Kijev, Nikin otac je na fronti. Nije isključeno da će se morati vratiti ovamo u izbjeglištvo.

Malo je tko je od velikih antifašista Rusa očekivao napad na Ukrajinu iako je zapravo počeo još 2014. Kako objašnjavate šutnju i poslušnost Rusa već treću godinu rata? Je li riječ o strahu ili nečemu dubljem?

To je zagonetka svih zagonetaka. Ja osobno mislim da se prvenstveno radi o strahu ruskog naroda od vlastitog režima. Koji vodi KGB-ov oficir Vladimir Vladimirovič Putin, dakle specijalist za, recimo, kontrolu stanovništva. Svako toliko uslijedi i opomena narodu: Prigožinu slučajno pao avion, Aleksej Navaljni umro, eto, prirodnom smrću u teškoj kažnjeničkoj koloniji u sjevernom Sibiru. Rusi imaju dugu povijest života u strahu. Da se Rusija bori protiv neonacista u Ukrajini – predvođenih baš Zelenskim koji je iz židovske obitelji – nije samo vrhunski cinizam već i poruka svakom Rusu koji digne glavu.

Kako gledate na hrvatsku politiku prema Ukrajini? Jesmo li dovoljno pomogli s obzirom na nedavna ratna iskustva i razumijevanje koje u cijeloj Europi možemo imati jedino mi?

Ja sam mislio da će Republika Hrvatska biti najveći i najžešći saveznik i zagovornik Ukrajine i Ukrajinaca. To se nije dogodilo. Sigurno i zaslugom predsjednika države Zorana Milanovića i izjava poput “što dalje od Ukrajine”. Što, prevedeno na hrvatski, znači što bliže Putinovoj Rusiji. Tako štafetu nose Finska, Francuska, Češka i Velika Britanija. Izdali smo sami sebe. Čujem da i u Bosni i Hercegovini vlada neka indiferentnost, nezainteresiranost, unatoč okrutnoj opsadi Sarajeva koje je jedva izmaklo sudbini Mariupolja. Ne znam koja je razlika između bombardiranja Dubrovnika i Harkiva, o vukovarizaciji jedne petine Ukrajine, gdje više nema ničega, da ne govorim.

Kako komentirate atentat na slovačkog premijera Roberta Fica?

Neprihvatljivo je da se javne stvari rješavaju revolverima. Robert Fico je, međutim, slovački Orbán odnosno Putin u nastajanju, miner demokratske EU. Pa, tko se mača laća, od mača i pada. Osobno mu želim uspješan oporavak, a lično da se odluči za što brži odlazak u mirovinu. Te da Slovačka popravi odnose s Ukrajinom, kojoj treba svaki saveznik i prijatelj.

Radite li još uvijek ili ste se definitivno odlučili za mirovinu? “Zavladala je književna demokracija: ona ‘knjiga narodu’ iz socijalizma u najidealnijem obliku. Hrvatski narod nije pohrlio u knjižnice nego u tiskare”, izjavili ste u intervjuu Radiju Gornji Grad prošle godine. Kakve su posljedice tog pohoda?

Za mirovinu sam se odlučio već pred desetak godina. Izdavanje,odnosno uređivanje knjiga ili biblioteka učinilo mi se besmislenim, jer svatko tko želi “imati knjigu” može za dvije tisuće eura ili manje dati otisnuti knjigu kod bilo koga, a onda još i dobiti javnu potporu za minuli i budući rad, učlaniti se u DHK ili HDP ili što već. Zbog toga nitko da popamti njihova imena, a kamoli djela.

Prije nekog vremena preselili ste se u Pulu. Što ste dobili ili izgubili odlaskom iz Zagreba? Kako se živi i diše u Istri?

Istra me je naučila iskrenom suživotu bez obzira na to jeste li Istrijan ili došljak. Shvatio sam ovdje koliko je Zagreb polariziran, kao što su to uostalom Karlovac ili Osijek. Ključna riječ ovdje u Istri nije tolerancija, ta grozna riječ za podnošenje, već iskrenost, uvažavanje, nenametanje. Vrlo važni su mi bili susreti s pokojnim intelektualcima i piscima Ivanom Paulettom iz Premanture, Claudiom Ugussijem iz Buja i Miroslavom Bertošom, velikim Puležanom, te prijateljstvo s kolegom izdavačem i piscem Elmom Cvekom, sve Istrijanima do u kosti. – A u Istri se živi prije svega skromno i s velikim respektom prema njezinoj bogomdanoj ljepoti. Zagreb je naravno moj grad, ali tamo ne odlazim već godinama – jer ne znam što bih zatekao.