„ČASOVI U KOJIMA NIŠTA NISMO ZNALI JEDNI O DRUGIMA“

.

Peter Handke je „Časove u kojima ništa nismo znali jedni o drugima“ pisao za svoju kćerku, u mjesecima koji su prethodili njenom rođenju.

Da bi joj pokazao kakav je ovaj svijet, na koji će doći.

Ako bi trebalo da kažem kakav je ovaj svijet, svijet ljudi – šta bih rekao?

Šta bi rekli glumci?

Šta bi rekli ostali saradnici?

Predstavljen na pozorišnoj sceni, da li je ovaj svijet drama, komedija ili tragedija?

Ili jedna velika plesna predstava?

Pokušaj da se odgovori na ova pitanja je, prije svega, pokušaj razumijevanja.

.

Mladen Materić

.

Šta na koncu još reći za „trenutke u kojima ništa nismo znali jedni o drugima“, da li je ovaj svijet drama, komedija,tragedija ili puki tek pričin nekog drugog svijeta za kojim čeznemo?

„Јedan trg, jedna rečenica, jedan dječak i 18 glumaca u 105 minuta su pokazali tešku istoriju našeg prostora i označili novo doba našeg pozorišta“, izjavio je svojevremeno M. Materić nakon jedne uspješne predstave u Francuskoj. „Izašli smo u svijet i pokazali da iz naše napaćene zemlje ne dolazi samo stradanje i krv nego i umjetnost. Stvarana je nova stvarnost na sceni, pozorište birano iz realnosti umnogome je nadilazilo, bilo je to pozorište najfinijeg ukusa“…

.

Ako je smisao u onom „tračku svjetlosti“ koji treba iza sebe ostaviti, M. Materić je svoju životnu misiju ispunio. U filmu „Strategija svrake“, čiji je on bio scenarista skupa sa Emirom Kusturicom, provejava ta čežnja da se „osvjetle“ putevi u svijetu tame. Svrake su poznate po tome što kradu svjetlucave predmete te od njih krišom pletu svoja gnijezda, otuda i naziv filma „strategija svrake“. Svetlost ne bi bila ništa, ili barem ništa vidljivo, bez tame kojoj se suprotstavlja i koja je čini vidljivom. Baš otuda je uloga Boga tako prisutna od praskozorja ljudske civilizacije, jer upravo u toj centriranosti svijeta od strane praznog centra, otvara se prostor da se u ljudsku Stvarnost na Zemlji spusti figura boga, da se ta misterija stvarnosti prelije u jednu konkretnu Figuru (koju je čovjek tokom svoje povijesti osmišljavao, nadopunjavao, i u svojoj mašti kreirao) – jer je život distanca, bez direktnih izlivanja uporednih stvarnosti, i bez objavljivanja tajni stvaranja. Upravo ta „radost stvaranja“ umjetniku je najveća nagrada. Aleksandru Velikom se klanjala cijela Grčka, bio je na vrhuncu slave. Jedini koji je ignorirao njegovu moć i slavu bio je Digen. Ovaj je filozof bezbrižno živio u bačvi, bez ikakvih materijalnih zahtijeva. Aleksandar se osjećao uvrijeđenim. Zar jedan puki siromah (koji nema dovoljno ni za jelo) može prkositi njemu, Aleksandru Velikom?

Kad nije htio Diogen Aleksandru, onda je Aleksandar došao Diogenu i upitao ga:

“Zar me se ne bojiš?”

Diogen mu je odgovorio protupitanjem:

“Pa što si ti (Aleksandre), dobro ili zlo?”

Dakako da je Aleksandar odgovorio da je on nešto dobro.

“A tko se boji nečega što je dobro?” uzvratio mu je Diogen.

Odgovorom je zadivio Aleksandra. Nakon toga Aleksandar je upitao: “Zar tebi, Diogene, ništa ne treba?”

“Ništa, samo mi se makni sa sunca”, odgovorio je Diogen jer mu je Aleksandar zaklanjao sunčevo svjetlo (koje je jedino davalo toplinu ovom čudnovatom filozofu u bačvi). Aleksandar je bio još više zadivljen tim odgovorom. Izjavio je kako bi da nije ovo što jest Aleksandar, veliki osvajač, najviše želio biti Diogen.

Eto vidite, i u ona davna vremena mi smo „tako malo znali jedni o drugima“.

Da bi bio sretan, a to je značilo slavan, Aleksandar je morao osvojiti cijeli svijet. Ovaj ovdje, stari filozof Diogen, ne treba ništa i ne traži ništa, a ipak je sretan…

Počivaj u miru, maestro.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 06. 06. 2024.