Najučestalija riječ-pojam u suvremenoj teoriji znanosti nesumnjivo je paradigma. Upotrijebio ju je američki teoretičar Thomas Kuhn u svojoj znamenitoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija. No, do dan-danas pojam je unatoč posvemašnjoj diskurzivnoj zasićenosti ostao nejasan ili bolje mnogoznačan i stoga uglavnom nedostatno precizan. Kuhn u drugome izdanju ove knjige 1970. godine u Post-scriptu iz 1969. godine umjesto izraza paradigma počeo je koristiti pojam disciplinarne matrice, koja je trebala uputiti na mogućnost složenijih odnosa između znanstvenih postignuća, nastanka novih teorija, otkrića i izuma. (Thomas S. Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, Naklada Jesenski i Turk-Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1999, str. 191-195. S engleskoga prevela Mirna Zelić.)

Paradigma izvorno grčki označava obrazac osjetilnoga predmeta, ali i primjer. Na latinskome ta riječ upućuje na uzor, a Kuhn koristi izraz za ono što znanstvena zajednica smatra skupom temeljnih pretpostavki znanstvenoga istraživanja. U tom smislu možemo govoriti o dva pristupa ovome pojmu. To su platonistički kojim se stvara mogućnost oblikovanja pojmovne konfiguracije u filozofiji i znanostima na temelju vladavine ideje koja se prikazuje s pomoću govora i slike. Drugi je pristup moderni, a poizlazi iz empirističke tradicije i Wittgensteinove filozofije jezika u obje tzv. faze njegova mišljenja posredovanih ključnim djelima-knjigama kao što su to Tractatus logico-philosophicus i Filozofijska istraživanja. Jasno je da je posrijedi induktivna metoda koja tzv. pojmove općeg ili univerzalnoga smatra fikcijama, pa je za razumijevanje umjetnosti i kulture važnije znati što je ono estetičko od estetike, jer se jezik ne pojavljuje kao primjer ili slučaj transcendentalnoga mišljenja i logike, nego kao pokazivajući čin osmišljavanja forme života. Thomas Kuhn smatra da su znanstvene paradigme pokretači tzv. znanstvenih revolucija, poput primjerice Einsteinove teorije relativnosti.

Uglavnom, problem je u tome što se čini da je u doba vladavine tehnosfere jedina još smislena ‘revolucija’ ona koja pripada sučeljavanju različitih znanstvenih paradigmi, poput kvantne teorije i teorije struna u fizici, ili neurokognitivizma i digitalnoga konstruktivizma u društveno-humanističkim znanostima. Zašto su revolucije ‘zastarjeli’ i neoperabilni koncepti duštvenih promjena u 21. stoljeću? Zato što je od 1990ih godina i nastankom onog što Carl Schmitt naziva Groβraum ili planetarno-globalnom vladavinom postimperijalne suverenosti uspostavljen novi konfliktni odnos između demokratskih i autokratskih političkih poredaka u svijetu. Time su etnički ratovi, imperijalne vojne agresije, globalni teror i totalna mobilizacija tehnosfere u potpunosti neutralizirali i suspendirali eru nasilnih političkih revolucija tijekom 20. stoljeća. Pojam je revolucije od astronomskoga do ideologijsko-političkog završio ‘danas’ kao zastarjela poštapalica lijevih i desnih doktrina o upravljanju društvom i državom. Utoliko je semantička ispražnjenost ovog pojma premještena u horizont znanstveno-tehnoloških zbivanja u kojima neprestano svjedočimo ne više ‘otkriću’, već kontingentnome ‘nastanku’ novoga. No, ta apsolutna novost ne nastaje u prirodi s njezinim zakonitostima. Ona je proizvedena u znanstvenim laboratorijima kao rezultat promjene znanstvene paradigme istraživanja, engleski research. Jezik je misterij epifanije događaja kojim se ono novo pojavljuje u svijetu. Istraživanje, dakle, analitičko-sintetički stvara ono čega nema u svijetu zato što konstruira nove svjetove. Nije li dokaz tome upravo nastalo doba AI kojim će se ostvariti tzv. snovi drevne metafizike i SF-filmova njemačkoga ekspresionizma 1920ih godina o konstrukciji kiborga-robota-androida kao rezultata znanstvene revolucije u primjeni kibernetike i genetskoga inženjerstva realizacijom objekta-aplikacije, tog prvog stadija u procesu načelno beskrajne postbiološke evolucije?

Ni pojam disciplinarne matrice koji je Kuhn osmislio da bi dao bolje razumijevanje biti onog što označava paradigma kao ni pojam revolucije nisu odlučujući za znanstveno mišljenje suvremnosti. Jedino je važno kako se pojam paradigme ‘paradigmatički’ pokazuje u znanstvenome mišljenju i kako se rezultati promjene paradigme u cijelosti odnose na svakodnevni život nekog društva, kulture, svijeta života. Štoviše, kad Kuhn u relacijskome smislu koristi pojam paradigme uvijek je riječ o odnosu spram revolucije u znanostima. Zbog toga promjena paradigme [paradigm shift] upućuje na neizbježnost prihvaćanja radikalnoga obrata u ideji znanstvenog istraživanja. Taj obrat jest sljedeći. Umjesto razdvojenosti znanosti i tehnologije u okviru moderne paradigme mišljenja, kakvo je bilo u Newtonovoj fizici i Darwinovoj biologiji, sada je na djelu primat praktičnoga utjecaja tehnologije nad teorijskom analizom podučja prirode i onog što pripada biti čovjeka. Otuda je nastanak tehnoznanosti, engleski technoscience, koji su počeli rabiti prvi Donna Haraway i Bruno Latour, ključ za razumijevanje zašto je pojam nastanka ili emergencije stvar kontingencije istraživanja i proizvođenja onog novoga kao hibridne sveze organskoga i tehnološkog u svim aspektima suvremenih dosega biogenetike i nanotehnologije. Nemojmo utvarati da nas se ta promjena paradigme ne tiče. Bez nje nema čudesnoga napretka u medicini, printanja organa, stvaranja antivirusnih supstancija, kao ni sintetičkih materijala u graditeljstvu što ubrzava proces gradnje stambenih objekata itd. Još uvijek prisutna odioznost spram transhumanizma past će kao rukom odnešena kad se čovjek suoči s mogućnostima produljenja života zahvaljujući novim generičkim lijekovima i mnogim tehnikama uploadinga. Paradigme u znanostima nisu pitanje heuristike, već pitanje o mogućnostima da njihova promjena poluči napredak u njihovu cilju i svrsi. Aristotel je ono svrhovito pretpostavio instrumentu kojim se cilj ostvaruje. Dakle, ideja zdravlja progovara kroz svakodnevnu šetnju ili izbjegavanje štetne hrane i pića za tjelesno ustrojstvo čovjeka. Smisao analize u teoriji znanosti o promjenama paradigmi nije očito u pukom opisu onog što se danas zbiva u teoriji i praktičnim primjenama nekog znanstvenoga otkrića ili stvaranja novoga izvan prirode. Posrijedi je težnja za spoznajom objekta X kao težnja za ozbiljenjem forme i sadržaja one paradigme koja od svih postojećih ponajbolje iskazuje logiku i metodologiju ove težnje.

Znanost kao tehnoznanstveno istraživanje nije ‘čudotvorstvo’ niti ‘magija’, nije ni novi mit niti nova vjera koja prosvjetiteljski uklanja s prijestolja dogmatski način mišljenja neke ustoličene religije. Sjetimo se kako je tijekom tri godine od nastanka Covida-19 svaki oblik fundamentalističkoga bijesa protiv cijepljenja i ujedno javnoga stava biomedicinskih istraživača o podrijetlu i uzrocima ovog smrtonosnoga virusa dolazio u pravilu od pseudo-znanstvenika i religioznih fanatika. To jasno dokazuje da je pitanje ‘vjere u znanost’ mnogo više od pozitivističkoga ‘fanatizma’ većine stanovništva. U svijetu umreženih društava i pragmatičnoga znanja o bitnim pitanjima egzistencije suvremenoga čovjeka paradigmatička se struktura znanstvenih revolucija odvija u procesu prožimanja kibernetičkoga modela znanstvenoga sustava mišljenja i digitalnoga konstruktivizma. Jer, svijet nije slučaj, već entropija i kaosmos samoga života koji se ne pojavljuje više kao epifanija svetoga. Umjesto toga, svijet se gradi kao paukova mreža kontingentnih događaja koje smo sami proizveli i baš zato nas ovo čudo stvaranja vodi do krajnjih granica spoznaje o tome da je čin stvaranja svrha bez sredstva, a ono stvoreno sredstvo bez svrhe. Smisao je stvaranja u proizvođenju novoga kao paradigmatičke težnje za stapanjem ljudskoga s neljudskim i dalje od toga, u ono što Artaud naziva žudnjom za beskrajem.