„ Mori Ipo pozdravlja, na rastanku, drugove svoje, zavjerenike! Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da sa vama dijelim i vlast kao što sam dijelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih ljudi – vjerni samo u nevolji, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo za borbu rođeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada što me dijeli od vas, ali zar nije i oštrica mača tanka, pa je ipak smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potražim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana. A vi vladajte razborito i srećno, ali dođe li ikad na naše carstvo od Sedam Otoka kakva bijeda i iskušenje i bude potrebna borba i utjeha u borbi, potražite me molim vas“, zapisao je Ivo Andrić u svojoj „Japanskoj priči“.

.

OD „HRVATSKE MLADE LIRIKE“ DO NOBELA

.

U Andrićevom eseju o Goji napisana je sljedeća misao: „ jednom sam, igrajući se, nacrtao vodenu površinu u večernjem sjaju i na njoj barku iza koje ostaje lepezasta brazda na vodi. Sve je nejasno, bez pojedinosti, gledano izdaleka. Dao sam jednom prijatelju, vedrom i pametnom čovjeku, taj crtež i ostavio mu da on sam navede ime. Bez oklevanja čovjek ga je okrstio -Poslednja vožnja-, iako se to ni po čemu nije moglo vidjeti“.

Ljudi u trenucima očaja i beznađa često razmišljaju o „posljednjoj vožnji“ te Boga prizivaju molitvom:

Bože daj mi Sunca,

jedan Cvijet, i

jedan Osmijeh.

I oči djeteta

daj mi, Bože.

Da, baš tako, to je ono što nam ponekad treba: Stvari oko nas promatrati očima djeteta.

„Najčudesniji Sarajlija, nježan, bijel i bolno-tanko mirisave duše kao oni bijeli njegovi cvjetovi što zare slatku tugu njegovih čežnjivih snova… – to su bile riječi kojima je u zborniku Hrvatska mlada lirika bio predstavljen Ivo Andrić, mladi pjesnik iz Bosne.

Zapad i općeljudsko pronicanje, to je ono što u Andrićevim pripovjetkama dira u najfinije naše umjetničke osjetljivosti, piše u svom eseju Isidora Sekulić. Ali ono što vuče kao dubina, što čini da tim pripovjetkama prilazimo sa žeđu, to je Istok. Isidora S. je svoj tekst Istok u pripovjetkama Ive Andrića objavila 1923 god. i od tada su , nekako, i otpočeli napadi na Andrića koji traju, skoro, cijelo stoljeće. To nije naudilo ovom velikom piscu. Pala muha na međeda, što naš narod kaže. Prije će biti da mu je pravilo besplatnu reklamu. Ovaj veliki pripovjedač sa dušom Anđela u svojoj knjizi „Nemiri“ kaže:

Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki

živ čovjek tajna treptavih očiju i zašto se pred

mojim koracima svaka vrata zatvaraju,

kao na tajni znak.

Mostovi i Andrić su priča bez kraja. Bilo ih je mnogo, ispred i iza njega. Kao pali Anđeli su sijali na mjesečini i grleći spajali živote razdvojenog grada. Ti mostovi su sad oživljavali, propinjali se kao nabujala i podivljala rijeka ispod njih i stresajući sa sebe mjesečinu pjevušili, plesali, kružili i lebdili. Prolazili su kroz naše snove i javu, vidljivi i nevidljivi, u svojoj ponoćnoj obijesti, u tajanstvenom htijenju da ne spajaju samo obale i da ne služe samo stopama čovjeka. To nisu snovi niti priviđenja nego stvarnost koja traje stoljećima i blista u svoj svojoj ljepoti i raskoši. Jer šta je priča o Mostu, ako ne Most unutar jezika, jedno paralelno umjetničko djelo klesarskom zanatu. Baš kao što se taj klesar Mosta unutar jezika napominje na kraju povijesti o Mostu na Žepi, tako se i unutar te povijesti mnogo pripovijeda i o samome neimaru toga mosta, budući da između pisca povijesti i graditelja mosta postoji doslovna i simbolička veza. Ovaj moj kratki tekst nema ambiciju da razotkrije magiju čarobnog stvaranja Ive Andrića, tog velikog Vezira naše literature. Ali , ako postoji neka tajna veza pisca i graditelja mosta onda je njihovo izvorište u davnim slikama iz djetinjstva. Ta sjećanja iz djetinjstva nisu brčkanja u nekoj plitkoj barici poslije kiše nego su duboka kao bunar. Svoju pripovjetku Andrić završava ovim riječima: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na zamisao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jedno veče kad se vraćao iz planine i umoran, sjeo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli ljetni dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, osjeti da je još topal od dnevne žege. Čovjek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vjetar. Prijatan i čudan je bio dodir toplog, klesarskog kamena. Odmah se sporazumješe. Tada je odlučio da mu napiše istoriju“.

Spustio sam knjigu na sto kao što Emir Kusturica, sa olakšanjem, spušta nakon svirke, svoju bas gitaru i pomislih jesu li ovaj dječak-budući Nobelovac i graditelj mosta Vezir Jusuf koji je sa devet godina odveden iz Žepe, jedna te ista osoba? Da li možda i mi sami živimo, odnosno ponavljamo, živote nekih osoba koji su nekad davno već jednom ispisali svoju životnu priču i onda napustili pozornicu?

Most je sagrađen bez Natpisa, zašto?

Puno su važniji osjećaji iz kojih se rodila Ideja o gradnji mosta nego natpisi na mostu.Tako se u povijesti Mosta na Žepi pripovijeda o jednom mladom carigradskom mualimu, koji je bio rodom iz Bosne, a koji je osmislio natpis koji bi se trebao urezati u most: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština Pružiše ruku jedna drugoj, Nastade ovaj krasni most, Radost podanika i dika Jusufova na oba sveta.“ Samim ovim natpisom most dobija i izvjesne simboličke konotacije. Međutim Jusuf, kojega prate sjene zatvorskog života, i koji sluti svoju smrt, odbija da stavi bilo kakav natpis na most. U jednom svom tekstu Meša Selimović piše: U „Mostu na Žepi“, jednoj od najljepših pripovjedaka cjelokupne svjetske literature, vezir Jusuf će izbrisati i posljednju riječ s natpisa na tek dovršenom mostu: umjetničkom djelu nije potreban komentar niti ikakva dopuna izvan njega samog. Ono je cjelovito takvo kakvo jeste, „hair i ljepota“, samo sebe najbolje objašnjava, samo sobom najpotpunije govori o sebi.

Na ovom Svijetu je izgrađeno mnogo mostova, koji su mnogo veći i značajniji nego taj most u jednom zabačenom selu u Bosni, na rubu velike Imperije, koja je ovladala tim prostorom. Međutim, jedini most koji čovjek ne može da izgradi jeste most sa drugim Svijetom, onim koji možda egzistira negdje drugo u dubinama svemira, i s kojim je naša spona možda Bog, a možda i ne. U priči Most na Žepi je zapisano sljedeće, odnosno tom rečenicom je možda na najbolji način opisan most: „Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i stali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom.“ Čovjek je ovaj Svijet podijelo na zone okružene zidovima ili bodljikavom žicom, dok su mostovi koje gradi samo jedan granični punkt prepun tenzije. Oko svakog mosta se koncetrira i tenzija, jer je most granični topos, a tenzija je uvijek prisutna na granici. Takav je i Most na Žepi – jedan od onih prokletih graničnih toposa, koji u sebi sadrži ogroman simbolički potencijal, pa tako i onaj najširi – koji se tiče ustroja vasione, izvan ovog našeg Svijeta sabijenog u sferu vazduha koji ga prstenasto rubi, a kojeg ljudi udišu, i izvan kojeg ne mogu da istupe, jer ograničava njihove mogućnosti. Ta granica prolazi i kroz priču, baš kao što jedan takav granični topos protkiva Andrićevu priču Most na Žepi. Ona je svojevrsni jezički pečat mostu, kojega je klesao vrijedni neimar čekajući čas svoje smrti, i provodeći svoje dane u želji da premosti tu granicu između dva svijeta. Ona mu udahnjuje simbolički potencijal, koji se pruža onoliko koliko se pruža i čovjekov Svijet, jer su granice čovjekovog Svijeta granice njegovog Jezika. Pukotina Svijeta je odražena u tom Jeziku, baš kao što i Most nadvisuje tu pukotinu Svijeta, težeći da uspostavi granicu između sve većeg i većeg prostora – u skladu sa širenjem čovjekovih horizonata i njegovog znanja i poimanja Svijeta. „Odnekud se ustali u njemu ova misao: svako ljudsko delo i svaka reč mogu da donesu zlo. I ta mogućnost poče da veje iz svake stvari koju čuje, vidi, rekne ili pomisli. Pobednik Vezir oseti strah od života. Tako je i ne sluteći ulazio u ono stanje koje je prva faza umiranja, kad čovek počne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacaju nego stvari same.“

Ovdje se govori o pojavljivanju te pukotine svijeta u čovjekovom životu, jer kako kaže Hajnrih Hajne, pukotina svijeta prolazi kroz srce pjesnika, a ta pukotina Svijeta, je čovjekova smrtnost, i niti jedan čovjek ne poznaje granice te pukotine i način na koji je moguće tu pukotinu premostiti. Tako je i sjena koju baca most obasjan Suncem, zapravo njegov simboličku potencijal, koji egzistira izvan njegovih zidina – odnosno svoj blijedi odraz dobija tek u Jeziku. U knjizi Znakovi pored puta Andrić piše: „Bez tegobe sam živeo ploveći kao sitno zrno prašine koje titra u sunčevom zraku. Bez težine je, plovi put vasiona, prožeto suncem i samo kao malo sunce. Nisam znao da ovakva gorčina može ispuniti dušu čovjeka. Zaboravio sam da žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta“.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 11. 06. 2024