Puno se čudnog diskursa vrti oko zdrave radne okoline. Mi napaćeni balkanski narodi smo, na primjer, kojekakve patologije spremni trpiti misleći da je to “normalno”, ili “ah, to je tako”, dok se na vrlom zapadu postavljaju takvi standardi kao da sklapate prijateljstvo ili vezu, a ne ugovor o radu.

Da, dakle, u svjetlu ovoga, raščistim(o) tri stvari:

1. Primjeri koje ću dati ste vjerovatno doživjeli i sami, ali često ako nismo svjesni pozadine ponašanja kojem svjedočimo, mislimo da je to samo izolirani incident, ili da će se to srediti kad se konačno zaposlimo i dokažemo se, ili pak opet da je to balkanski “normalno”, itd. Ali niti će se poboljšati niti je normalno.

2. Kad kažem narcisoidnost mislim i na “klasični” narcisoidni poremećaj ličnosti kao i razno razne narcisoidne stilove ponašanja

3. Šta je, onda, normalna radna atmosfera? Nit’ je snijeg, nit’ su labudovi – ne treba nas naš nadređeni i/ili naš šef voljeti kao osobu. To su gluposti. Kao što rekoh, ne sklapamo prijateljstvo. Ako se pak kroz neko vrijeme desi da se jedno drugom svidite kao osobe, a vaši će se karakteri do određene mjere (unutar radnog okvira, na team buildingzima, večerama, putovanjima, ovisi šta radite) otkriti, to je ok. Ali zaposlenika se ne zapošljava kao osobu, zapošljava ga se jer ima adekvatne tzv. hard i soft skills, odnosno traženo obrazovanje i vještine potrebne za obavljanje određenog posla i osobine koje odgovaraju određenom poslu (na primjer, srdačnost i otvorenost ako ste u direktnom kontaktu s ljudima). To onda posljedično znači da vas poslodavac ne treba tretirati kao ljubav svog života i da možete biti štagod hoćete na poslu jer ste “vi autentični” (oh, Ameriko), ali vam treba osigurati radno okruženje u kojem nema maltretiranja, u kom će se napraviti mjesto i vrijeme za vaš imput koji će se s poštovanjem poslušati i na njega odgovoriti odobrenjem ili konstruktivnom kritikom za poboljšanje, itd. Dakle, ukratko, okruženje u kojem ono zbog čega ste tamo možete obavljati bez prepreka, odnosno sa što manje prepreka, jer nijedna firma nije savršena. You give some, you take some. Korektan odnosno relativno konkretan odnos. Jer od vas nema koristi, a korist je ono zbog čega vas zapošljavaju i zbog čega se vi zapošljavate, ako vas netko zlostavlja, ponižava, eksploatira, itd.

Dakle, primjer:

1. Monolozi o sebi/svojoj firmi

Neću za svaki primjer davati potprimjer, ali ovdje je zgodno – jedanput sam došla na razgovor, šef je sjedio tik kraj mene, držao monolog i to urlajući, dok drugi koji su prisustvovali razgovoru sa mnom nisu smjeli ni pisnuti jer ih je gospodin sve uredno prekidao svojim monološkim urlikanjem. Prisutni su se nervozno smješkali pogledavajući prema meni s upitnikom “nećeš sad otići jer misliš da je tako loše, jelda? jer nije, zaista nije, vidiš to, jel’da, vidiš?”. Ono što sam ja vidjela, naravno, u tom trenutku je klasičnog glasnog ja sam najbolji i najjači narcisa koji će se ponašati prema meni točno ovako kako se ponaša prema njima ako ostanem i pristanem na posao ako ne i gore jer su ovi bili na nekim nadređenim pozicijama, zbog čega su i prisustvovali.

2. A kad smo kod prisustvovanja, onda – šefovi ovih i onih odjela koji ispod sebe nemaju nadređene nego su šefovi sami sebi i svi su prisutni na razgovoru za posao

Pri čemu se, naravno, jasno daje do znanja da je ovaj šef ovog odjela, ona šefica onog, i tako dalje. To je etabliranje autoriteta, naravno. Mnogo smo jaki. I ako ti to ne shvatiš, mi ćemo ti to udrilati u glavu, jer mi znamo bolje od tebe, naravno. Cijeli se svijet vrti oko nas. Takvi vas “razoružavaju” logičkom pogreškom koja se zove pozivanje na autoritet ako se slučajno upustite u razgovor s njim. Autoritet je neki drugi ali on, naravno, misli pritom na sebe. Jer zašto bi on koji je uvijek u pravu dao neki bolji argument koji nije logička pogreška?

3. Hvale te od nemila do nedraga

Takvi često brzo prelaze na “ti”. Da si ti divan i krasan, da je sjajno ovo što piše u životopisu, da, divno, krasno, odlično, ajme i to ste radili, sjajno, izvrsno…Klasični narcisoidni love bombing. Bjež’te, jer za neko vrijeme slijedi upravo suprotan tretman.

4. “Mi smo familija” i slične gluposti

Ti su među gorima, oni koji naglašavaju kako je njihova radna kultura puna razumijevanja, uvijek ima vremena za vas, puno ćete ovdje naučiti, mi uvijek dajemo prostora za razvijanje….Ako to ponove više od dvaput u jednom razgovoru ili ako se pak razglagoljaju o tome, budite sigurni da je sve tamo odvratno, da si ljudi ne vjeruju, da šef ne vjeruje svojim zaposlenicima, da se dešava micromanaging ili ste potpuno zanemareni i prepušteni sebi, dakle, sve suprotno. Slično kao narcisoidni love bombing samo je ovdje prodavanje sebe vama.

5. Verbalni bosanski lonac

Sjedite i prisutni priča/ju ni o čemu i o svačemu. Nemate pojma zašto to pričaju, zašto me to pitaju, zašto ja odgovaram na to pitanje, šta ja tu uopće radim…Tako će izgledati i vaš radni boravak tamo. Narcisi su poznati po tome da prevrću floskule i pričaju uprazno, jer su sami prazni. Kod takvih nema šanse da dobijete konkretan zadatak, ali ćete čuti ako ga zajebete. Kod deračine su vrlo konkretni. Kod narcisa je nevjerovatno kako drugi već ne znaju šta je njima u glavi kad se već svijet, naravno, vrti oko njih.

Sve to nije normalno i sve će se to, kao što rekoh, nastaviti ako se zaposlite. Narcisi samo iskaču iz trave k’o gljive poslije kiše pa nije loše znati da sve ove stvari često imaju isti predvidivi obraza