Ivica Buljan postavio je u Istarskom narodnom kazalištu “Dugo putovanje u noć” Eugenea O’Neilla. Dramski tekst za koji je O’Neill posthumno dobio Pulizerovu nagradu kod nas nije igran decenijama, što je priličan kuriozitet jer se radi o jednoj od velikih američkih drama 20. stoljeća. Drugi je kuriozitet da O’Neill nije želio da se tekst igra, pa čak ni da bude objavljen, dok je bio živ. Ovo drugo jasno je iz razloga što je riječ o djelimično autobiografskoj priči, tzv. “autofikciji”, koja je za autora uvijek prilično dubiozna (okej, danas više nije ali je zapravo razumljiv ljudski i moralni impuls zbog kojeg je bila), i bavi se autorovom obitelji. Kad god se pisac bavi svojom obitelji, on se zapravo bavi time tko je on sam. Na to pitanje u pravilu nema suvislog odgovora, ali osim što mu je majka bila ovisna o tabletama morfina, a otac i brat o alkoholu (jesu li uistinu, ili je to bio zgodan kontrapunkt “ženskoj” ovisnosti, tabletomaniji?), O’Neill je bio dijete rođeno nakon smrti drugog sina, što je, pretpostavljam, psihološki i identitetski uvijek krajnje dubiozna pozicija: nad njegovim je životom lebdjela sjena tuđe, bratske smrti, i on je istodobno živio umjesto pokojnika, i tim svojim življenjem vrijeđao uspomenu na njegovu smrt.

Užas obitelji dobrostojećeg, sredovječnog glumca koji se je istovremeno materijalno osigurao i kreativno upropastio igrajući uvijek istu, komercijalnu predstavu nije u tome što pije otac, piju sinovi, od kojih mlađi, onaj “zamjenski”, očekuje rezultate medicinskih pretraga i moguće je da ima ozbiljnu bolest, nego je njihova potpuno rasulo određeno posvemašnjim odsustvom, “bijegom” majke u svijet opijata. Majka nije dom, ona dakle ne stvara dom, ne drži ona tri ili koliko već uglova kuće, ekspresivno pijani, elokventni i alkoholičarski ispovjedni muškarci na taj fenomen “temelja” više ne mogu računati, što kod njih izaziva izrazitu fiksaciju na majčinu ovisnost: majka ne samo da ne može stvoriti “dom”, nego ni sama “nije doma”, ne može biti prizemljenje kad je sama bez temelja. Njezina ovisnost, za razliku od viskija, socijalno je neprihvatljiva, i kroz nju se nije moguće “zbližiti”: majka pije tablete, izostaje, spava, nedostaju i ručak i večera, svi pomno prate kamo je krenula, mora li se uistinu odmoriti, ili drogirana leži u spavaćoj sobi. Ovisnost muških članova obitelji glasna je, konfliktna, prisutna; majka čini ono najstrašnije i nepodnošljivo, neprekidno je na rubu scene, uvijek i u svakom trenutku napustila bi, napušta, u stanju je poricanja, gleda kamo bi i kako otišla.

U ulozi majke je Alma Prica, koja, točno kao i lik kojeg glumi, nabolje funkcionira u sublimnom monologu. Za konflikt, kao ni za dijalog, ni glumica ni karakter više nemaju kapaciteta. Otac, kojeg glumi Marko Mandić, jednako je točno odglumljen koliko je jednostavan: kod čovjeka koji iz siromaštva talentom dolazi do velikih primanja nad umjetničkim će nagonom prevladati interes za materijalnu sigurnost, njegova banalna škrtost, atavistički refleks koji ismijavaju njegova žena i djeca, posve je razložna, i jednako točno i bez uzvišene drame odglumljena.

Stariji brat Jamie, recimo da je to ujedno i stariji brat Eugena O’Neilla, za moj je ukus previše glasan, histeričan je. Rok Juričić zbog toga gubi neke dragocjene dimenzije zadanog karaktera, njegova krivnja za smrt onog već nepostojećeg i pokojnog brata, još odsutnijeg nego što je odsutna majka, zbog toga gubi na stvarnoj drami i dubljoj drami. Sin Edmund, Luka Grbić, sam Eugene, za mene je u svojoj podglumljenosti, u odustajanju od bilo kakve naglašenosti, zvijezda ove predstave. Vidim da je to beogradski glumac, ali odlično barata promjenama dikcije pa se ni to ne čuje. Vidim u intervjuima i da taj mladi čovjek ima izrazito visok kvocijent inteligencije, što se poklapa s nekakvom mojom tezom da inteligencija nije nevažna u umjetnosti, a bilo bi mi draže da se ne poklapa, previše je okrutno.

Treba napomenuti da je umjetnički ravnatelj, to jest kreativni direktor Istarskog narodnog kazališta Matija Ferlin. Ferlin je vrhunski plesač i koreograf, ali po onome što vidim u programu otkad je došao tu nije kraj njegovim kvalifikacijama, njegovo obrazovanje i njegove perspektive znatno su i dublje i šire od njegovih primarnih interesa. Povremeno ga u prolazu sretnem u gradu, iz nekog mu razloga to nikad ne kažem. Ipak smo nekako na rubu Balkana, unutar mentaliteta gdje na ulici ljudima ne upućujemo komplimente.

Fotografija nema veze s predstavom jer je neprilično mahati mobitelom na predstavi, a ako se to zanemari nema ničeg groznijeg od digitalnog zumiranja nekakvom jeftinom kineskom