.

Ivanjskim svečanostima, koje su ponekad trajale i po nekoliko dana, slavio se život, radost, zdravlje i ljubav. Djevojke su plele vijence od cvijeća i paprati jer prema legendi paprat cvjeta u Ivanjskoj noći, a onaj tko pronađe čarobni cvijet dobit će dar razumijevanja govora životinja. Dio svečanosti činile su i ladarice, četiri ili osam svečano odjevenih djevojčica koje su na glavama nosile vjenčiće od cvijeća, zelenila i žitnih klasova, a pratili su ih jedan ili više dječaka koji su ih najavljivali i skupljali darove. Ladarice su pred seoskim kućama plesale kola oko košarica ukrašenih raznobojnim mirisnim ivanjskim biljem i pjevale ladarske pjesme uz uzvik “Lado!”, što je pripjev u starim obrednim pjesmama sjeverozapadne Hrvatske. Ta slavenska arhaična riječ sinonim je za riječi dobar, drag, mio.

23. lipnja uvečer, uoči Ivandana, na ljetni solsticij, granice između materijalnog i eteričnog svijeta su najtanje. Kažu da je tu noć moguće vidjeti vile kako na rubovima šumaraka ili u blizini izvora plešu svoja vilinska kola. Ta, najkraća noć u godini jedna je od najvažnijih kalendarskih točaka, onih koje su ljudi obilježavali paljenjem velikih vatri, što se činilo na raskrižjima ili povišenim mjestima, da bi se plamen vidio izdaleka. Taj se običaj zadržao kao dio folklora, pri čemu okupljeni pjevaju krijesne pjesme i plešu kolo. Kružno kretanje oko vatre na simboličkoj razini predstavlja prožimanje plesača s životnom snagom koju plamen predstavlja, a kako vatra dogorijeva, mladi u parovima preskaču krijes. U Slavoniji ga zovu kris ili kres, a u Dalmaciji koleda ili svitnjak, a pali se na Jurjevo, Vidovdan, Ilindan, dan sv. Petra i Pavla. Vatra prema vjerovanjima ima moć rastjerivanja zlih sila i bolesti, te donesi blagoslov, plodnost i obilje. Pepeo koji preostane sljedeći se dan posipao po obrađenim poljima.

Priče o vatri slojevite su i raznovrsne, utkane u legende i mitove gotovo svih kultura, a stari narodi vjerovali su da će svijet skončati u velikom požaru, o čemu govori i Biblija. Simbolika vatre prati najvažnije trenutke ljudske egzistencije, a u starom svijetu bilo je jednako teško do nje doći, kao i održavati je. Vječne vatre danonoćno su gorjele u hramovima Egipta i stare Grčke, Rima i Perzije, a održavali su ih i katolici i pravoslavci. Prema vjerovanju antičkog svijeta ali i tradicijskih kultura duša je sastavljena od vatre, a prema Heraklitu vatra je osnovni element, simbol postojanja, početak i kraj svih stvari.

Vatrom su ljudi oduvijek bili opčinjeni, a istovremeno su je se i bojali, jer je predstavljala i život i smrt, obnovu i pročišćenje. Solsticij i ekvinocij, kao kardinalne točke godišnjih ciklusa, kad se kroz duljinu dana i noći mijenja odnos tame i svjetlosti, praćene su svečanostima u kojima je imala centralnu ulogu. Za mnoge civilizacije godina je započinjala u proljeće, kad sunčeva vatra pokreće novi život, čemu je prethodila karnevalska raskalašenost u kojoj su ljudi kroz veselje i ludovanje iz sebe izbacivali negativnosti nakupljene tijekom zime, što je završavalo paljenjem fašnika. Nakon toga je slijedila korizma u kojoj se tijelo čistilo i obnavljalo kroz post. Ljetni solsticij bio je najvažnija ljetna svetkovina, jer je tad snaga vatre na vrhuncu, dok se završetak godišnjeg ciklusa obilježavao na jesen, svečanostima žetve kojima se izražavala zahvalnost na darovima zemlje. Na zimski solsticij, kad se sunce nađe na najnižoj točki neba, prestaje dominacija tame a dan biva duži, Skandinavci i Germani palili su velike vatre, dok su stari Slaveni noć uoči Božića njegovali običaj paljenja Badnjaka.

U staroslavenskoj predaji postoji lijepa priča o Jarilu, bogu vegetacije, koji je odrastao u Velesovu tamnu podzemlju punom sjena i vlage. Stasavši u mladića Jarilo napušta korijenje Stabla svijeta i kreće u potragu za sebi ravnom djevojkom kojom će se oženiti, a to je mogla biti samo kćerka boga drugoga svijeta. Svojom pojavom Jarilo na zemlju donosi proljeće, no da bi stigao do Perunova dvora, mora prijeći cijelo Stablo, u čijoj je krošnji smješten svijet ljudi i svijet životinja. Do vrha Stabla Jarilo stiže u vrijeme ljetnog suncostaja, upoznaje Perunovu kćer, lijepu Maru, a Ivanje je noć uoči njihove svadbe. Pojavom kršćanstva proljetnog Jarila zamijenio je sveti Juraj a ljetnog Jarila sveti Ivan Krstitelj.