Čime pogađa život? Gromom i munjom? Ne,

već dvoličnim pogledima i šapatima kleveta.

Boris Pasternak, Doktor Živago

Josif Brodski je prozu Andreja Platonova smatrao najvišom i istovremeno najneprevodivijom u književnosti ruskog dvadesetog stoljeća. Poslije njega, govorio je, slijedi velika pauza.

Iskreno komunista (“najčistiji patriota ruske zemlje”, kako ga je osamdesetih definisao Jevgenij Jevtušenko), a možda iz tih razloga naivno utopist, idealist i vizionar, Platonov je ipak optužen da je kontrarevolucionarni pisac.

Gorki ga nije branio, napao ga je Fadejev – koji je, mora se reći, postigao da ga ne uhapse; jedna Staljinova riječ, подонок (šljam) zabilježena na margini jedne Platonovlje pripovijetke, bila je dovoljna za odluku o veoma dugom zaboravu. Oklevetan, izolovan i sveden na ćutanje, završio je u Moskvi kao portir.

I to, u perfidno i nezahvalno skrojenoj sudbini, pri Književnom institutu, mračnom loncu poštovalaca dužnosti i sivih književnih plaćenika, koji bi mu obavezno morali odati počast.

Tako je u cijelom SSSR, između brojnih, kružila jedna anegdota.

Izašavši na trotoar, neki siromašni portir ugleda luksuzni auto u vožnji ulicom. “Ah, kad bih je imao…”, pomisli.

Za volanom je slavan režimski pisac, koji u sebi razmišlja: “Imam sve, baš sve. Čak i automobil. Ali, nedostaje mi talenat. Kamo sreće da pišem kao onaj Amerikanac, Hemingvej”.

U tom istom trenutku Hemingvej se muči, u Havani, nestrpljiv nad jednom rečenicom koja mu ne polazi za rukom. .

Takođe on nekom zavidi i, u ljutnji, prasne: “Ah, kad bih uspio da pišem kao onaj moskovski portir, Platonov…”

Poslije izlaganja Mihaila Šolohova, istaknutog pisca i doživotnog poslanika Vrhovnog sovjeta, koji se, kao pobožni korifej sovjetske kulturne politike, na 23. kongresu Sovjetske komunističke partije, žalio na blagost optužbe protiv pisaca Andreja Sinjavskog i Julija Danijela (sedam, odnosno pet godina prinudnog rada u Gulagu u Mordoviji), Lidija Čukovskaja je u pismu, između ostalih adresa, Pravdi i Savezu sovjetskih pisaca, žestoko osudila taj čin jer sva literarna djela, “manje ili više vrijedna ili genijalna, lažna ili istinita”, nikada ne bi trebalo da budu podložna bilo kojem krivičnom ili vojnom sudu, budući da ga mogu vrednovati samo književnost i čitaoci.

Podsjetila je da, od Puškina do Čehova, upravo je velika ruska literarna tradicija podučavala da zadatak pisca nije da progoni, već da se zalaže za nekog.

“Knjige velikih ruskih pisaca su naučile i podučavaće čovječanstvo pronicanju u složene pogone grešaka, zločina i ljudskih krivica, ali ne u opštim crtama već temeljno i suptilno (…) To prodiranje izražava humanističku misiju ruske književnosti (…) Vi ste – prigovorila mu je – govorili o književnosti kao njen otpadnik. Istorija neće zaboraviti vaš beščasni govor.

Što se tiče književnosti, ona će osvetiti sama sebe, kao što se sveti onima koji izbjegavaju teške dužnosti koje nameće. Kazna će biti maksimalna umjetniku – sterilnost; i neće biti nikakvih počasti, novca, nacionalnih književnih nagrada koje bi sa vas mogle ukloniti ovu kaznu”.

Bilo je to godine 1966. Mihail Šolohov je samo godinu prije nagrađen Nobelovom.

Već petnaest godina Andrej Platonov nije bio živ. Zaboravljen, a bijedno je životario.

Nije doživio pravdu.

—————————-

Iz knjige eseja i zapisa La memoria e le sua ombra, Algra editore, Viagrande (Catania), 2023, 128. str.;

Sa italijanskog preveo: Božidar Stanišić