nećeš mi valjda zamjeriti što te podsjećam na dane u splitskoj Lori Pa i one nakon toga, već opet civili. Moja je jedinica, cijela vojna pošta, brojala svega nas pedesetak vozača. Nikakve čisme, samo obične crne cipele, svega desetak poluautomatskih pušaka što su neodržavane hrđale po soškama hodnika. Drugdje, npr. po hodnicima kninske kasarne, blistali su se uglančalni i daleko brojniji kalašmkikovi. Za svakog regrutiranog po jedan. Raspolagali smo jedino voznim parkom – jedan Fiat 132 za admirale, ostalo su bili tamići, dajčevi i fapovi.

Jednoga dana upao je u dispečarsku sobicu naše vojne pošte zapovjednik, po činu kapetan.  “Što to čitaš?”. Bila je to knjiga modrih tvrdih korica s ornamentima zlatne boje. Božanstvena komedija. Naravno, u Kombolovu prijevodu (kao da je tada drugog uopće i bilo). Nije bio nešto sretan, ali zadovoljio je svoju znatiželju i nastavio svojim putem. Što bi tek bilo da je upao dok smo prevodili manifest grupe (“Umjetnost i totalitarizam se ne isključuju”, glasila je jedna od teza) ) koja je s fotografija izgledala kao je pala s neba i došla iz Njemačke sredinom 30-ih godina. Bilo bi tada potrebno dokazivati i dokazivati na važnost detalja – osebujne i međusobno neusklađene frizure, uniforme koje ipak nisu bile uni-formne, simboli križa na nadlaticama koji se dovoljno vidljivo i u detaljima razlikuje od onoga križa što ga je davno ranije oslikao K. Maljevič. Tamo na krajnjim istočnim granicama Europe, a ne u srcu svijeta kojim je bivši kaplar kratkih brkova poželio suvereno vladati. I imao u tome masovnu podršku tamošnjeg građanstva. Vjerojatno bi dokazivanje prošlo uzalud. Svi sve znaju i mjerodavni su u svemu i svačemu.

Podsjećam te na te dane u Lori prije svega zbog neobičnog iskustva – čak i neopipljivo vrijeme je moguće (u)krasti na drugi rok. Danim i mjesecima. Vrijeme u Lori protjecalo nam je u znaku teško strpljivog “samo da tome dođe kraj”. I nije se radilo ni o nekoj ne baš prosvjetljujućoj indoktrinaciji, o punjenju glava kojičime, valjalo je samo obavljati svakodnevne poslove, unaprijed predviđene, prevoziti već pripremljenu hranu, ponešto vojne opreme i visoke činove, admirale. U rijetkom slučaju biti na raspolaganju kojem časniku pri preseljenju u novi i poželjniji gradski stan.

Nedavno sam uspio preslušati jedan poklonjeni CD, besplatan recentski primjerak. Na trenutke uspijevao mi je prizvati sjećanja na noćne i maglovite sate po tadašnjoj ljubljanskoj Titovoj cesti. Roman je ponekad znao biti blago i neopterećeno sarkastičan; pripovjedio je tada nedavan događaj iz ponešto strme i pješačke Čopove koja povezuje Titovu s Tromostovljem. Od svih prolaznika u toj uličici odlomljeni komad leda s krova neke tamošnje zgrade pogodio je već onemoćalog nekadašnjeg partizana – više se nije uspravio na svoje noge. Samo kratka vijest s tko zna koje stranice lokalnog novinskog izdanja. Pa ipak, ta vijest, ta magla, ta neonska rasvjeta duž jedne od glavnih gradskih prometnica poslužile su kao svojevrsna protuteža iskustvu ukradenog vremena u Lori.

Valjalo je tamo u toj splitskoj ratnoj luci pronaći način za izlaziti nakraj s vremenom tuposti; ne u trajanju od sat ili dva vremena. Stjecali smo dojam; naravno promašen, da ono će potrajati i nastavljati se potrajati. Razmjena potreba, znatiželja i interesa: koje pivo iz oblažnje kantine za učenje stranog i nepoznatog jezike. A u tome učenju bilo je mjesta i za mislioca koji se nije ustručavao sročiti koju riječ o tim pobalinima što su uzrujavali javnost.

Tvoja Šiška, moj Turnič. Baš fine dvije odvojene realnosti.

Budi mi dobro i puno uspjeha u tvojem lutkarskom radu, obraćanju onima koji su tek nedavno uspjeli prohodati svojm nogama, Ivan