Veja
Karneval
I.
Finido el carneval, finidi i soni,
finido de magnar i macaroni.
Stanote jera aperto el me giardino,
tute le mejo rose m’han rubato.
Adio bianca rosa, adio moreta,
adio bianca rosa (ma) come un fiore.
Carneval va via a poco a poco,
povero carneval xe presto morto.
II.
Završio je karneval, završili su snovi,
završili smo jesti makarone.
Ove noći bio je otvoren moj vrt,
sve te moje ruže opčinile su me.
Zbogom bijela ružo, zbogom crnokosa
zbogom bijela ružo nalik biseru.
Karneval odlazi malo po malo
jadni karneval, brzo je umro.
III.
Karneval je vrijeme kratkotrajnog i kalendarski uglavljenog izokrenutog svijeta. Prepoznali su to i članovi pazinske etno grupe Veja. Karneval, takoreći, umire i to (pre)brzo pa se taj izokrenuti svijet naglo vraća u uobičajen protok vremena. Ovdje ritmovi prirode traže suglasje s ritmovima ljudskog društva. Ljudskom je društvu do toga da još jučerašnju oskudicu (makaroni, godišnje doba zime …) ostavi za sobom kako bi moglo prosperitetno nastaviti život. Ili barem ne biti izloženo opterećenjem dugotrajne oskudice. A oskudica se društveno ne jednom pokazuje konačna i lišena sposobnosti za povratak u poželjnije stanje stvari.
Ne bi trebalo čuditi da je vrijeme karnevala ujedno vrijeme ekscesa i neumjernosti. Takav je karneval npr. ranih 30–ih godina u Njemačkoj prikazao Bob Fosse u svojem filmu Cabaret (1972). Kada se povijest svijeta odlučnim koracima zapućuje kolektivnoj propasti – što tada? Jedna je mogućnost strepnja i bezuvjetna predaja, druga raskalašena zabava u kojoj njezini sudionici uspijevaju zaboraviti svoj rizičan položaj. Fosseov film pripovijeda o ovoj drugoj situaciji u jednom od najrazvijenijih dijelova Europe koji će ubrzo doživjeti kataklizmu, a Veja (izraz je to istarskog dijalekta ”koji označava običaj bdjenja nad mrtvim tijelom) pjeva kako karneval djeluje u težačkom i ruralnom svijetu, margini modernog društva.
Vrijedi ovdje s Karnevalom Veje zamijeniti opisni i etnološki pristup analitičkim i to s referencijom na Nikolu Miloševića iz vremena dok je taj britki um i književni teoretičar još pisao knjige koje i danas mogu biti poučne. U njegovoj Filozofiji strukturalizma (1980) priziva se “ono što Pascal naziva ‘duhom finese’”. Što Milošević na tome mjestu osporava strukturalizmu leži u njegovu sustavu bipolarnih razlika, isključujućoj logici ili – ili. Pa ipak i unatoč svemu, što Milošević propušta tamo uvidjeti jest to da takav redukcionizam “duhu finese” pridodaje potrebu za preglednosti nad ovako složenim fenomenima. Njegovim završnim riječima rečeno: “U pozadini ove knjige stoji napor da se ukaže na čitavu jednu skalu različitih stepena zavisnosti duhovnih ravni od izvanteorijskih činilaca, skalu koju tek uz pomoć jednog osobenog duha finese valja da sačinimo”.
I zato vrijedi vratiti se Veji i pozicionirati njihov Karneval uz favorite poput Biži, biži maglina ili Teško majki.
(priredio i komentarom opremio Ivan Molek)