Piše: Jelena Lengold
„Prvi i poslednji“ je jedna od onih knjiga koje naizgled deluju tiho, skoro nenametljivo, a onda ti se neki lik ili rečenica zalepe za glavu danima.
To je galerija ljudskih sudbina, uglavnom žena, usamljenih, ranjivih, tvrdoglavih, ponekad smešnih u svojoj tragediji. Ulicka ima neverovatnu sposobnost da uzme neku sasvim običnu situaciju, stan, kuhinju, bolest, ljubav koja se istrošila, nečiju malu opsesiju, i od toga napravi nešto što odjednom deluje ogromno i gotovo sudbinski.
U njenim pričama nema mnogo dramatike spolja, ali unutra stalno nešto podrhtava. Ruska književna tradicija, samo bez patetike. Čitam i imam osećaj: bože, pa ja poznajem ovu ženu. Ili još gore: ja sam ova žena!
Mnogo je tu tema starenja, samoće i pokušaja da čovek sačuva smisao čak i kad se život sužava. Ali nije depresivno u banalnom smislu. Ulicka ume da bude vrlo nežna, duhovita i strašno humana prema svojim likovima.
Njeni junaci često žive u skučenim stanovima, sa bolestima, starim nameštajem, raspalim ljubavima, ali unutrašnji život tih ljudi nikad nije skučen. Uvek postoji neka mala metafizička pukotina kroz koju ulazi smisao, sećanje, muzika, erotika, Bog, slučaj, nešto što ih čini većim od okolnosti.
Čak i kad su likovi sitni, sebični ili pomalo jadni, Ulicka ne osuđuje. Gleda ih radoznalo i sa sažaljenjem, ali bez prezira. Ponekad sa malo nezlobivog humora, sa malo ironije prema ljudskoj nemoći. Kao da kaže, jadni smo, ali simpatično jadni. Kod mnogih savremenih pisaca ironija služi da pokažu koliko su pametniji od svojih likova. Kod Ulicke nema toga. Ona svoje junakinje vidi vrlo jasno, njihove iluzije, sitne laži, sentimentalnosti, smešne rituale, ali ih ne ponižava. Naprotiv, kao da ih time još više voli. Kao pomalo oronule rođake na nekom porodičnom ručku: vidi sve njihove mane, zna unapred šta će reći, možda se blago smeška njihovim dramama, ali ispod toga postoji ogromna nežnost.
I baš taj spoj nežnosti i lucidnosti čini njen ton tako posebnim. Da je samo nežna, bilo bi sentimentalno. Da je samo ironična, bilo bi hladno. Ona nekako stoji tačno između.
.
Izdavač Arhipelag. Prevod Neda Nikolić Bobić