čovjek na samoga sebe u odnosu na svet reagira veoma zamršeno. Ista stvar, ista okolina, ista tjelesna posebnost — može da nas digne na sam vrhunac života, ili da nas baci na njegovo dno. Neko je dlakav kao majmun i zbog toga umire od stida sve dok njegovo krzno neku ženu ne dovede do ekstaze. čulan sam kao zec, a pošto je društvo čulnost otjeralo u ilegalu, stidio sam se, stidio sam se svake erekcije na igranki; koliko sam samo puta na bazenu morao da skočim u hladnu vodu — sve dok nisam saznao koliko muškaraca kupuje sredstva protiv impotencije. Smijao sam se od srca. Tako je to: jedan je nesretan jer je predebeo, drugi premršav, jedan je prenizak, drugi je previsok. Dugo sam bio uvjeren da imam nepristojno dug i debeo organ. Kasnije sam čitao kako su se stari Rimljani šibali koprivama po njemu, samo da bude deblji. I tako se čitavog života oslobađaš kompleksa. Kad ih se otarasiš, za strogo društvo postaneš nemoralan, ili bar amoralan. Znao sam da stalno moram imati žene, dobre ženske, silne žene, inače će se živa, pritajena snaga koja ključa u meni, pobuniti. Odapeto će kao sa savijene opruge — nitko ne zna gdje će udariti. Dok sam igrao preferans kod sasvim prijatnih ljudi, uz dobar konjak, podmukla erekcija mi je kvarila uživanje u seansu i razgovoru o prokletoj politici. Da navalim na ženu svog domaćina? O, bih ja. Ne bi bila prva. Ali svjestan sam da je to tehnički neizvodljivo. Jakobe Levitane, pokupi se iz kuće i traži, traži kao pas. Tako čovjek skrene u sasvim malu, jako neuglednu prostoriju, ali dobro zaključanu; maštu ponesi sa sobom, siluj se tjelesno i duševno, zašto si se uopće rodio na takvom mjestu i u to vrijeme¸! Recimo da u zanosu zaboravim da zaključam vrata i da, iznenada, ispred sebe, ugledam onog mirnog, čestitog domaćina? To presijeca maštu i sva ona udesna gola dupenca rasprše se u njoj. Ali, to je zdrava vježba za nezavisnost. Posebno, ako čovjek i ne zna da vježba za neke duge godine bez žena, iza četiri zida i prozor s rešetkama. Uvijek me zanimalo kako je s tim stvarima bilo na galijama. Prikovani za svoje mesto, galijoti su tamo srali, pišali i jeli. Vjerojatno je jedini znak života bio u samozadovoljavanju, kad bi se negdje usidrili. U onom prokletom nužniku potpalublja za trenutak bi zatreperio miris cvjeta divljeg kestena, tako, naime, miriše ljudsko sjeme.

Poznavao sam ženu, možda još negdje postoji takva, kojoj sam ovakvim pričama iz stvarnog života tako raspirio strasti da me mogla pratiti s onu stranu svih ograda ove lažne i glupave civilizacije. Pričao sam joj odlomke onoga o čemu sam namjeravao da pišem u ovoj knjizi. Porušio sam sve umjetničke oblike izražavanja. I ona se pokvarila. Primijetio sam da se navikava kao na običnu drogu i postala mi je dosadna. Neke prizore sam izmišljao tako, da danas više ne znam koliko sam realne stvari preoblikovao i više toga sažeo u jedan. Kad sam prvi put doživio magični efekt priče o žudnji okovanih Prometeja, sjedili smo, poslije ručka, u malom restoranu. Iako je svako od nas imao svoj stan, morali smo da
odemo na ono malo mesto bez dostojanstva koje je vidjelo više dupeta od Kazanove. Povukao sam joj odjeću gore i dole, zgrabila je moj ud kao da je spasonosna slamka u podivljalom oceanu.
Svi robijaši ovoga sveta bili su prisutni sa svojim iskešenim, izmučenim, sivim obrazima. I oni su se držali za spasonosne slamke da ih snažni talasi ne odnesu. No u zidovi tamnice zvone kao da su stakleni. od muke, straha, žudnje, od planova, šaputavih priča, bulažnjenja, loših snova, od gladi, besa, nostalgije, plača, od proklinjanja, i od štrcajućeg sjemena. Svet zatočenika živi tako da su im sati dugi, a godine prolaze kao da proljeću.