.

Svojevremeno je na svom je „ranču“ u Teksasu bivši američki predsjednik Džordž Buš mlađi, pored ostalih, ugostio i ruskog predsjednika Vladimira Putina.

„U Putinovim očima sam prepoznao toplinu ruske duše“, izjavio je pored ostalog nakon ove posjete.

Bože, kako se vremena brzo mijenjaju. Sada bi mu vjerojatno rekao, „sikter iz moje avlije“. Ja, tako je to. Zato nam sada stižu u goste bespilotne letilice umjesto V. Putina. Možda smo one dobronamjerne i mudre savjete bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Šredera olako i brzopleto odbacili.

Bilo kako bilo, sada više nema povratka.

Gospođa Evropa je obukla na sebe krvavu ukrajinsku haljinu. Neko je tamo negdje daleko preko okeana, kao što to obično i biva, napravio strategijsku grešku…Pitanje je li Libija isto što i Rusija, sada i nema više nikakava smisla niti značaja?

Evo još jedne izjave pomenutog američkog predsjednika koja bi se mogla mirne duše uvrstiti u „top ten“ svih vremena:

„Ima jedna stara izreka u Tennessiju, znam da je to u Teksasu, vjerojatno u Tennessiju kažu: Ako me prevariš jednom, tvoj problem, ali ne možeš me prevariti opet jer … “.

Kada bi ljudi znali sa koliko malo pameti se upravlja Svijetom umrli bi od straha, mudrovao je svojevremeno mu Ivo Andrić.

.

KOME ZVONA ZVONE?

.

Kakva je ovo neodoljiva i nezaježljiva težnja da se iz mraka nepostojanja ili iz tamnice koju predstavlja ova povezanost svega sa svime u životu, da se iz toga ništavila ili iz tih okova otima komadić po komadić života i sna ljudskog i da se uobličuje i utvrđuje zauvek, krtom kredom na prolaznoj hartiji? Šta je nekoliko hiljada naših ruku, očiju i mozgova prema beskrajnom carstvu od kojeg u jednom stalnom, instinktivnom naporu odbijamo sitnu parčad?“ Andrić piše o tom beskrajnom carstvu koje nas okružuje, o tom carstvu vasione za kojeg ne znamo da li uopšte i posjeduje svog vladara, ili smo mi jedna egzistencije suočena sa pustinjom vasione čiji je svaki pokušaj građenja nekog poretka osuđen na propast. O tome piše i Andrić u nastavku svog eseja: „Pa ipak, taj napor koji većini ljudi, i spravom, izgleda bezuman i sujetan, ima nečeg od velikog nagonskog uporstva kojim mravi podižu mravinjak na prometnom mestu, gde je unapred osuđen da bude razrovan i pregažen.“ Sve što čovjek radi podložno je propadanju, sva carstva i gradovi koje gradi čovjek osuđeni su na nestanak i propadanje baš kao i čovjekov život. Možda je jedino umjetnost ta krhka brana koja egzistira u harmoniji sa svemirom, u ritmu svemirske pjesme – o kojoj je pjevao i Kranjčević. Svijet u kojem mi živimo samo je jedan podređeni oblik egzistencije u tom kosmičkom poretku, jer iznad nas djeluje jedan beskrajni prostor ispunjen beskrajnim količinama materije koja ima svoju egzistenciju u beskrajnim granicama vremena i prostora koje prožimaju kretanje svemira. U čitavom tom višem redu egzistencije, postoji i čovjek na ovoj maloj planeti Zemlji, sastavljenoj od svemirske materije, u kojoj je sve tako idealno podesno za egzistenciju živih bića, baš kao da je kreirano u mašti nekog vrhunskog umjetnika, koji je od svemirske materije htio da oformi jednim umjetničkim postupkom živi svijet. Možda je i Demijurg ili Bog neki umjetnik koji je svoj zanat razvio gotovo do savršenstva a koji se bavi oživljavanjem te mrtve svemirske pustinje – jer i ona ima svoj početak i svoj kraj, unutar kojeg djeluje i taj Demijurg. Tako Andrić piše kako mi zapravo od jednog tamnog svijeta otkidamo komade za jedan drugi svijet: „Po prokletoj muci i neuporedivoj draži ovoga posla, mi osećamo jasno da od nekog nešto otimamo, uzimajući od jednog tamnog sveta za neki drugi koji nam je nepoznat, prenoseći iz nečega u nešto što ne znamo šta je. Zato je umetnik izvan zakona, odmetnik u višem smislu reči, osuđen da natčovečanskim i bezizglednim naporima dopunjuje neki viši, nevidljivi red, remeteći ovaj niži, vidljivi, u kom bi trebalo da živi celinom svoga bića.“ Andrić dakle piše o tome da postoje vidljivi i nevidljivi svjetovi, i da duh umjetnika oblikuje materijal koji pripada tom nevidljivom svijetu, i da ga prevodi na jezik razumljiv u ovom vidljivom svijetu, u kojem sve kratko traje, i u kojem je sve osuđeno na propadanje. „Mi stvaramo oblike, kao neka druga priroda, zaustavljamo mladost, zadržavamo pogled koji se u prirodi već nekoliko minuta docnije menja ili gasi, hvatamo i izdvajamo munjevite pokrete koje nikad niko ne bi video i ostavljamo ih, sa svim njihovim tajanstvenim značenjem, očima budućih naraštaja.“ Ovdje Andrić govori o sličnosti prirode i umjetnosti – po tom svom stvaralačkom karakteru. Jer i priroda je veliki stvaralac, koja sama od sebe oblikuje ovaj Svijet, unutar kojeg takoreći iz ničega nastaju oblici, razvijaju se i egzistiraju neko vrijeme, da bi potom umrli – ali se istovremeno i obnovili nastavljajući egzistenciju. U tom smislu je u živoj materiji zapisan kod koji već unaprijed ima zacrtanu strukturu budućeg razvoja. Dalje Andrić piše: „Po tom višku koji nosi svako umetničko delo kao neki trag tajanstvene saradnje između prirode i umetnika, vidi se demonsko poreklo umetnosti. Postoji legenda da će Antihrist, kada se bude pojavio na zemlji, stvarati sve što je Bog stvorio, samo sa većom veštinom i sa više savršenstva. Njegove pčele neće imati žaoke i njegovo cveće neće tako brzo venuti kao što vene ovo u našoj prirodi. Time će on namamiti lakome i lakoverne. Možda je umetnik preteča Antihrista. Možda se hiljade i hiljade nas igramo Antihrista, kao što se deca, usred mira, igraju rata.“ Kada Andrić piše o demonskom porijeklu umjetnosti, to u izvjesnom smislu korspondira sa onim što je izjavio Andre Gide, koji je kazao da prava umjetnost nastaje u saradnji s Đavolom. Ne može se pouzdano utvrditi ko je Tvorac ovog svijeta – da li je to Bog ili Antihrist, o kojima piše Andrić. Jer zar može biti dobar tvorac ovako surovih oblika života na ovoj planeti. Taj Tvorac je stvorio zmiju, ali joj je podario i otrov, pomoću kojeg preživljava. Ovaj Svijet je zapravo Svijet zasnovan na otrovu koji cirkulira venama tog Svijeta – pomoću kojeg taj Svijet opstaje i obnavlja se. Pa se tako i umjetnost podražavajući stvaralačke sposobnosti prirode, zasniva na svom demonskom porijeklu, jer ono jedan svoj pol drži zaronjen u taj nevidljivi Svijet, koji također egzistira, jer je stvorio duh čovjeka, dok drugi i suprotni pol drži zaronjen u ovaj Svijet koji je podložan smrtnosti, i koji je prepun otrova . U vezi s tim Andrić piše: „Ako je Bog stvorio i učvrstio oblike, umetnik je onaj koji ih stvara za svoj račun i utvrđuje ponovo; falsifikator, ali nezainteresovan falsifikator po instinktu, i zato opasan. Umetnik je tako tvorac novih, sličnih ali ne jednakih pojava i varljivih svetova po kojima ljudsko oko može da šeta sa uživanjem i ponosom, ali kroz koje se, pri bližem dodiru, propada odmah u ambis ništavila.“ Na jednom drugom mjestu u svojim rukopisima Andrić je ustvrdio povodom umjetnosti: „Služiti umetnosti značilo bi, prema tome, predati se jednoj istini koja je sva od kratkovekih laži, povezujući ih neprekidnim lancem čovekove potrebe za iluzijom, zanosom, varkom i bežanjem od od onog što nije i ne može biti.“

Na osnovu navedenog vidimo da je Ivo Andrić zaokupljen samom biti umjetnosti i vasione, koja nas okružuje – o njihovom postanku i nestanku naposlijetku…