Sukob u Ukrajini i onaj između Izraela i Irana iznova je strah od nuklearnog oružja učinio centralnim. Danas ga posjeduje devet sila. Knjiga Annie Jacobsen govori o rizicima i strahu u vremenu nesigurnosti

Piše: Elena Tebano (Corriere della Sera, 20.04. 2024¹)

„Nuklearni rat je ludilo. Ako neki nuklearni projektil bude lansiran protiv Sjedinjenih Država, čak i od strane pokvarenjačke države koja posjeduje nuklearno oružje, kao što je Sjeverna Koreja, američka politika diktira nuklearni kontranapad. Ovaj odgovor bi gotovo sigurno pokrenuo niz događaja koji bi brzo izmakli kontroli. Svijet bi mogao da dođe do kraja u naredna dva sata“, rekao mi je u intervjuu general Robert Kehler, bivši komandant Strateške komande SAD. Annie Jacobson, američka istraživačka novinarka, bivša finalistkinja Pulitzerove nagrade, opisuje rizike od nuklearnog oružja u članku objavljenom na sajtu Mother Jones. Članak je odlomak iz njene nove knjige, upravo objavljene u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj, Nuclear War: A Scenario  – Nuklearni rat: Scenario. Njemački naslov: 72 minuta do uništenja, više je uznemirujući i dao je povoda za široku debatu o rizicima nuklearnog odvraćanja. To jest, o vojnoj strategiji koja se „sastoji u pripremanju mjera tako da se neprijatelj, s obzirom na posljedice njegovog napada, odvrati od sprovođenja u djelo. U tom smislu ta strategija se vezuje za trku u naoružanju koja je počela poslije Drugog svjetskog rata i čini njen konceptualni okvir i ideološko opravdanje“ (Definicija prema Enciklopediji Treccani).

Osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je zabilježen vrhunac od 70.481 komada nuklearnog oružja u svijetu, rizici od atomskog rata bili su veoma prisutni i o njima se javno široko raspravljalo. Sa završetkom Hladnog rata, političkim otopljenjem i smanjenjem naoružanja (danas u svijetu postoji oko 12.500 komada nuklearnog oružja, u posjedu devet zemalja) opasnost od nuklearnog sukoba počela je izgledati sve udaljenija. Danas to više nije slučaj: ruski rat u Evropi protiv Ukrajine i prijetnja sukoba između Izraela i Irana učinili su taj rizik izuzetno aktuelnim. Iako je do sada odvraćanje djelovalo protiv Rusije, zanimljiva i zastrašujuća stvar u knjizi Annie Jakobsen je što nam pokazuje da bi odluka jedne osobe bila dovoljna da pokrene nuklearnu apokalipsu, bez obzira da li je to nepredvidivi i paranoični diktator poput Kim Džong-Una, ili posvećenik testovima omjera snaga poput Vladimira Putina, ili neki demokratski izabran predsjednik.

To je činjenica dobro poznata insajderima: „Tokom krize Watergate, ministar odbrane James Schlesinger, zabrinut da bi pijani i zabrinuti Richard Nixon mogao odlučiti da pokrene nuklearni napad, navodno je rekao vođama Pentagona da se konsultuju sa njim ili sa državnim sekretarom Kissingerom, a prije primjene direktiva Bijele kuće“, podsjeća New York Times u svojoj recenziji ove knjige. Jakobsen je sa svoje strane uvjerena da su mnogi vojni stručnjaci pristali na razgovoru sa njom jer smatraju da javnost treba da zna da se tako nešto može desiti.

„Sjedinjene Države imaju politiku nuklearnog lansiranja čiji je naziv Launch on Warning – Lansiraj upozorenje. To znači da ako vojni satelit pokaže da je država pod nuklearnim napadom, a drugi radar ranog upozorenja potvrdi tu informaciju, predsjednik u odgovor lansira nuklearne projektile. Bivši ministar odbrane William Perry mi je rekao: ,Kada budemo upozoreni na nuklearni napad, pripremamo se za lansiranje. Ovo je politika. Ne čekajmo“. Predsjednik Sjedinjenih Država ima isključivu vlast za upotrebu nuklearnog oružja. Ne traži ničiju dozvolu. Ni ministra odbrane, ni predsjednika Zajedničkog štaba, ni Kongresa Sjedinjenih Država“, objašnjava Jacobsen u članku objavljenom u The New Scientist.

„Kada predsjednik sazna da mora odgovoriti na nuklearni napad, na raspolaganju ima samo 6 minuta. Šest minuta je iracionalno vrijeme da se „odluči da li da pokrene Armagedon“, žalio se predsednik Ronald Reagan u svojim memoarima. „Šest minuta da odlučite kako da odgovorite na signal radara uzrokovan kvarom… Kako možete primijeniti razum u takvom trenutku?“ Ipak, predsjednik mora da odgovori. Zato što je interkontinentalnoj balističkoj raketi potrebno oko 30 minuta da stigne od lansirne rampe u Rusiji, Severnoj Koreji ili Kini do bilo kog grada u Sjedinjenim Državama, i obrnuto. Nuklearno naoružane u podmornicama može skratiti vrijeme lansiranja prema cilju na 10 minuta ili manje. Danas postoji devet nuklearnih sila, sa ukupno više od 12.500 komada nuklearnog oružja spremnog za upotrebu. Sjedinjene Države i Rusija imaju približno po 1.700 komada nuklearnog oružja: oružje koje može lansirati prijektile u roku od nekoliko sekundi ili minuta nakon što njihovi predsjednici daju komandu“, kaže Jacobsen. Međutim, Sjedinjene Države imaju samo 44 projektila za presretanje i detoniranje neprijateljskih bojevih glava. A sljedeći američki predsjednik mogao bi da bude Donald Tramp.

Napravila sam seriju intervjua sa fizičarem Richardom Garwinom, koji sada ima 95 godina. On je vjerovatno najupućenija osoba o nuklearnom oružju na planeti, i vjerovatno zna najviše o politici tokom dugog perioda istorije, jer je imao 23 ili 24 godine kada je projektovao prvu termonuklearnu bombu. U testu “Ivy Mike”, bomba je eksplodirala snagom od 10,4 megatona, što je oko 1.000 hirošimskih. Garwin mi je rekao da je njegov najveći strah bila, i oduvijek je bila, ludakova teorija. Koristio je francuski izraz Après moi, le déluge – posle mene, poplava – misleći na ideju da bi lud, manijakalan, sebičan i narcisoidan vođa mogao upotrijebiti nuklearno oružje iz razloga za koje niko nikada neće saznati”, kaže Jakobsen za Mother Jones.

Tokom 1983. Sjedinjene Države su simulirale moguće ratne scenarije u igri Proud Prophet, u kojoj su učestvovali razni stručnjaci. Među njima je bio i profesor Yalea Paul Bracken koji je, kako kaže Jacobsen, bio autorizovan da o tome govori uopšteno: „On je u svojoj knjizi napisao da su svi otišli ​​veoma depresivni, jer nije važno kako počinje nuklearni scenario — da li je NATO je umiješana ili nije, da li je Kina umiješana ili nije — uvijek se završava na isti način, na najstrašniji način, jer Amerika ima politiku „lansiranja upozorenja“. Ne čekajmo da primimo nuklearni udarac. Kada projektil stigne i postoji sekundarna potvrda sa zemaljskog radara, od predsjednika se traži da pokrene kontranapad.”

Poenta je u tome da nije moguće znati da li projektil sadrži nuklearnu bojevu glavu. Ali predsjednik ipak mora odmah odlučiti da li da odgovori. A ako odluči da to uradi nuklearnim bojevim glavama, atomska apokalipsa postaje neizbježna. Polazeći od ove pretpostavke, Nuklearni rat: Scenario detaljno i iz trenutka u trenutak govori šta bi se dogodilo ako bi Sjeverna Koreja lansirala projektil na Sjedinjene Države.

„Knjiga ostavlja otvorenim pitanje šta je navelo Severnu Koreju da počini ovaj čin ludila. Da li bi diktator Kim Džong-Un zaista bio dovoljno lud da napadne Sjedinjene Države? Da li možda zamišljate da preživite neizbježni kontranapad? Prema američkim obavještajnim podacima, Sjeverna Koreja decenijama je gradila najveći podzemni sistem bunkera na svijetu. Pretpostavlja se da rukovodstvo zemlje ima dovoljno hrane, vode i lijekova da se godinama ukopa u podzemlje. Ili je to samo nesporazum, neki strašan incident? Da li je ovo test rakete van kontrole? U ovom imaginarnom scenariju nejasno je zašto je raketa lansirana. Pjongjang ćuti, kao i u stvarnosti. U periodu od januara 2022. do maja 2023., Sjeverna Koreja je izvela oko 100 raketnih testova. Država prethodno nije najavila ni jednu. Šokantna stvar: za ostatak scenarija nije važno da li je lansiranje bilo namjerno ili slučajno“, napominje Spiegel.

Jedna od najproblematičnijih tačaka je da lideri imaju samo nekoliko minuta za odluku u slučaju da potencijalni napad bude otkriven. To je toliko opterećujuća odgovornost da su i George W. Bush, i  Barack Obama, i Joe Biden  željeli promijeniti e politiku „lansiranja upozorenja“. Ali to nisu uradili jer niko nikada nije našao alternativu politici nuklearnog odvraćanja. Još jedan problematičan element je ruski „sistem ranog upozoravanja” koji je „nepouzdan”: prema američkim stručnjacima postoji opasnost da on signalizira nepostojeće napade kao stvarne, izazivajući lančanu reakciju (problem koji je pogoršan činjenicom da predsjednici Sjedinjenih Države i Rusije aktuelno ne komuniciraju.)

Opis lančane reakcije nuklearnog odvraćanja Annie Jacobsen toliko je zastrašujući da je Denis Villeneuve, reditelj Dune, kupio prava za snimanje filma. Paradoksalno, to bi mogla biti jedina dobra vijest koju donosi knjiga. Jacobsen nam govori zašto, ponovo u intervjuu sa Majkom Džejkobsen: to ima veze sa dosad najpoznatijim filmom o nuklearnoj apokalipsi, Dan poslije, koji je – objavljen 1983. godine, učinio da cijeli svijet razumije rizike nuklearnog rata. „To je izmišljena priča o nuklearnom ratu između Amerike i Sovjetske Rusije, a pola zemlje ju je gledalo. Zanimljivo, iza kulisa, ABC je bio pod velikim pritiskom da ga ne emituje – prisjeća se Jacobsen. U redu, ali gledao ga je jedan veoma važan Amerikanac: Reagan je prisustvovao privatnoj projekciji u Camp Davidu. Šef njegovog kabineta je pokušao da ga posavjetuje da to ne gleda, ali gledao je tak film. U svom dnevniku je zapisao da je „veoma depresivan“, uzeo telefonsku slušalicu i pozvao tadašnjeg sovjetskog predsednika Mihaila Gorbačova, i dvojica lidera su razgovarala o jedinom rješenju za sve ovo. Zahvaljujući tim komunikacijama, njihovoj konferenciji i sporazumu, ludački nuklearni arsenal danas je smanjen na oko 12.500, što je značajno smanjenje. Prije nego što je vidio Dan poslije, predsjednik je imao mnogo oštriji i agresivniji pristup. Promijenio je stav i postao mnogo oprezniji“.

Sa italijanskog preveo: Božidar Stanišić

Prevodiočeva bilješka: Kad sam pročitao ovaj članak, mislio sam da sanjam – Il Corriere della Sera! Uz dnevnike La Repubblica, La Stampa, Il Foglio, Il giornale, Il Messaggero…, več više od dvije godine jedan od ratnohuškačkih korporativnih dnevnih listova, objavio je ovaj članak. Bolje ikad nego nikad, to važi i za sluge i sluškinje kad se dosjete da imaju vlastitu glavu.