.

Noću, iza vremena već i daleko,

čuješ vjetri pjevaju i vidiš

brda gore, i kao vatromet padalica

zvijezda izgore. Preduboko je dole

.

zemlja, taj pakao ravnodušnosti,

koji i nasmijani tek zastrašen preživi,

čak i srećni je za svoju sreću vezan

kao obješeni za svoj štrik;

.

kolebajući se nepovjerljivo kao teškom mukom

izgovara usamljenik sad svoju prvu molitvu,

očiju bijelih i praznih, od pijanstva otriježnjen,

.

srca previše naviknutog na pucanje.

Oproštaj onda, i onda tišina,

koja sav život nadglasava.

–

(Prepjev Đoko Erić)