HENI ERCEG: Rent-a-Tito

Ma je li to moguće? Da Hrvatska televizija, taj hemoroid nacionalističke vlasti, emitira filmski spektakl Bitka na Neretvi, odu Titovim partizanima koji pobjeđuju nadmoćne fašiste? Film koji nikada nije prikazan od rušenja Jugoslavije ukazao se tako Hrvatima kao eksplozivni prilog antifašizmu koji odavno ne stanuje ovdje, pa još s Titom na čelu ofanzive. Hm, da, to je ta, shvatili smo, klasična hrvatska malograđanska uljudba, jer film je zapravo prigodno prikazan povodom smrti njegova režisera, Veljka Bulajića. Inače, ostao bi tamo gdje je i bio sve ove duge godine, u bunkeru antifašističkog „smeća“. A onda se na Titovu legendarnu poruku iz filma – Prozor mora pasti! – nadovezala ovih dana ona: Kuća cvijeća mora pasti!, budući da je privremeni gradonačelnik Beograda odlučio – ako dobije izbore – odmah izbaciti Broza iz njegova mauzoleja, jer da je Tito bio „veliki zlikovac srpske istorije“, da je nedopustivo da počiva na elitnom Dedinju, unatoč „svom zlu koje je naneo srpskom narodu, ubijajući ga u Prvom svjetskom ratu, a onda preko 35 godina zatirući mu seme na svaki mogući način, nacionalno, politički, sociološki, kulturološki“.

Ima taj Šapić i prijedlog za nove stanovnike Kuće cvijeća, nakon izbacivanja sadašnjeg stanara, pa bi tu da useli kosti „onih koji su nas zaista branili – Stepa Stepanović, Živojin Mišić…“, a tu je naravno i četnički vođa Draža Mihailović „koji je branio Srbiju u Balkanskim ratovima, i u Prvom svjetskom ratu, i u Drugom…“ I čak ako je to tek predizborno ludilo Šapićevo, ne bi se trebalo čuditi da se deložacija Tita i provede, s obzirom na izraženu sklonost morbidnoj nekrofiliji ovdašnjih naroda; valja se samo sjetiti sekundarnih, pa tercijarnih grobnica u koje su, zbog skrivanja zločina, srpski zločinci premještali godinama svoje žrtve: bosanske, albanske i hrvatske nacionalnosti. A nije da su za njima zaostajali i hrvatski ratni zločinci, pa se zato i dan danas traga za kostima tolikih ubijenih u ratovima 90-tih.

Elem, natakario se Šapić na staru ideju o egzorcizmu Maršala – još je 91., sjećamo se, ratni zločinac Vojislav Šešelj, inače omiljeni srpski heroj, u Kući cvijeća izveo perfomans, sve s glogovim kolcem ubadajući Titov grob. No, srećom, neće Tito, ako mu otmu sadašnju rezidenciju i za Beograd veliku turističku atrakciju, ostati na smetlištu historije. Ne, odmah po Šapićevoj obznani javili su se gradonačelnici Sarajeva i Cetinja, pa ponudili preuzimanje Maršalovih kostiju, a promptno je reagirao i načelnik Kumrovca, Titovog rodnog mjesta – u kojega je Šapić odlučio poslati kosti – kazavši da jesu zato da se Tito vrati u Kumrovec, jer „mnogo bi to značilo za turizam u našoj općini“.

Kumrovec godišnje posjećuje više od 160 tisuća turista, kaže, a ako bi se vratili Titovi posmrtni ostaci, mogli bi doseći i milijun turista godišnje, pa „mi to ne gledamo kroz ideologiju, nego kroz komercijalizaciju cijele te priče“. Pametni je Zagorac iz Kumrovca, nedaleko Zagreba, uvidio da bi „povratak duha maršala potaknuo razvoj turizma i gospodarstva, a u tom bi slučaju razmišljali i o Titovom memorijalnom centru koji bi napravili pokraj vile Kumrovec“.

E moj Šapiću, glup li si, ne razmišljaš komercijalno, unatoč ogromnom broju turista koji hodočaste u Kuću cvijeća, pa tamo pazare suvenire, šalice i majice s Titovim likom. A onda se u svojevrsnu licitaciju – nakon što je gradonačelnik Beograda ponudio baš Kumrovcu na poklon Titove kosti, i poslije domaćinske ponude Sarajeva i Cetinja da dostojno zbrinu deložiranog Maršala – uključio i prvi čovjek Jajca koji smatra kao „načelnik Jajca, srednjevjekovnog bosanskog grada, posljednje prijestolnice Bosne koji čuva kraljevske kosti, ali i nultog mjesta antifašizma na ovim prostorima, o čemu svjedoči i Muzej drugog zasjedanja AVNOJ-a, kojeg općina Jajce brižno održava, da je zemnim ostacima Josipa Broza mjesto upravo uz spomenuti Muzej“. Zatim satirično, kako jedino i priliči ovoj temi, ide i dalje u svojoj ponudi, pa kaže da bi uz Tita u Jajce trebalo premjestiti i svu imovinu iz razdoblja socijalizma i vladavine Tita, a u to pak, uz razne ljetnikovce i ostalu infrastrukturu, spada i Titova imovina iz srbijanskih trezora.

I tu se ne gasi gospodin Hozan, nego traži da se iz Beograda u Jajce prenesu svi muzeji koji se odnose na Tita i Jugoslaviju iz perioda NOR-a i socijalizma, a nije zaboravio ni „važnost uključivanja Titove supruge, Jovanke Broz“, naglašavajući „potrebu da se ženski dio uzme u obzir, kako bi se sačuvala ravnoteža i dostojanstvo“. On „oštro“ predbacuje načelniku kantona Sarajevo da je „ideološki zaslijepljen potpuno zanemario ekonomski aspekt moguće seobe Titovih ostataka i pitanje ženske kvote“, to jest da zatraži i ostatke Titove supruge, Jovanke Broz, pa da „kako i priliči, muško leži uz žensko“. Tako je Hozan iz Jajca duhovito zaključio novu raspravu o „humanom preseljenju“ i trženju Tita, dok se bidni Šapić u Beogradu jada kako „smo Miloševića pokopali kao kanarinca“. Ali čiji zagrobni, zlokobni nacionalistički pjev u Srbiji i danas odzvanja opasno glasno, baš kao i onaj drugara mu Tuđmana u Hrvatskoj.

Mladina, 19.04.2024.