.

Gilles Deleuze u jednom pismu u  Pustim otocima tvrdi, onako usput proročanski, da će filmski redatelji sve više glumiti u svojim filmovima, pa navodi Godarda i Wendersa. Pismo je iz 1979. Razlog? Zato što filmovi postaju koncepti, a koncepti su ideje koje hodaju, puše, snimaju se, odlaze u montažnu sobu, razbole se i umru. Ovaj razlog ne navodi Deleuze, već ja. Glumci su svoje odigrali u tradicionalnim formama metafizički shvaćene umjetnosti. Nije li simptomatično da je Artaud kao glumac sam sebe smatrao ordinarnim promašajem? Filmski su glumci kraj predstavljačke umjetnosti i zato su američki glumci sedam kopalja iznad europskih. Oni glume tako što znaju da je ispred njih neljudsko, kamera, a ne živi ljudi kao kazališna publika. Usto, oni poput Marlona Branda, najvećeg filmskoga glumca 20. stoljeća, a to znači zauvijek, dobro znaju da je film kraljevstvo tehničkoga narcizma i da je njihova uloga začarati mase, a ne filmske kritičare i svojeg redatelja.

Doba reprezentacije filma završava s velikim glumcima. Ne, oni nisu bili čista afektivna tjelesnost, kako to misli Deleuze, nego ozbiljenje ideja filma kao trijade duha, duše i tijela. Film je nepravedan prema velikim glumcima. Od njih ostaju ikonične scene, a od redatelja Ideja. Kad se Ideja realizira u filmu kao filmski događaj kraja filma kao reprezentacije svijeta, egzemplarno u Godardovim Histoire(s) du cinéma i u Wendersovu Until the End of the World, onda slijedi posvemašnji promašaj konceptualizma.Redatelji polude od genijalnosti  i postaju glumcima-bez-uloga, misleći da je to – to. E, nije. Ideja apsolutnoga filma kao i apsolutne muzike ne treba više ni redatelje ni kompozitore. Film i muzika postoje odsad kao matrica tehnosfere u čistoj ravnodušnosti spram vlastita objekta, tzv. realnoga na što se odnose.

Pogledajmo ovu korelaciju. Artaud u remek-djelu Patnje Ivane Orleanske ikonički ostaje u pamćenju kao ludi redovnik obuzet idejom da vještice i heretike treba spaliti u ime duhovne čistoće Ideje Povijesti kao povijesti spasa čovjeka od zla. Brando u remek-djelu Apokalipsa danas ikonički ostaje u sjećanju kao ludi pukovnik Kurtz obuzet Idejom da sve Druge treba uništiti u ime mesijanskoga oslobođenja čovjeka od mahnite zapadnjačke povijesti. U oba slučaja ‘glumci’ igraju kraj Ideje predstavljanja realnoga u svijetu. Nakon toga film još samo ima mogućnost postati vlastita apologija i tautologija tehnosfere, ali ne više i onog realnoga. Od dolaska digitalne slike 1990ih ni Godard ni Wenders nisu bili ushićeni ovim čudom napretka. Glumci su postali gotovo ne-bitni, čisti dekor redateljske iluzije da vladaju svemirom zvanim cinematica aeterna, pa je njihov ‘zvjezdani status’ dokaz njihove suvišnosti. Procvat tzv. dokumentarnih filmova i tzv. reality-show metafizike svjedoči samo o našem dobu patološke opsjednutosti hiperrealnim i ništa više.

Malo je  filmova koji uopće zaslužuju biti spomenutim kao alternativa ovom porazu konceptualizma i performativnosti suvremene umjetnosti. Zato sam ovo i napisao u pohvalu davnim danima filma i najvećem filozofu ovog medija bez kojeg smo samotni u svojim slikama apsolutnoga sjećanja, jer ikoničnih scena nema više naprosto zato što je ova digitalna slika uronjena  u ništa.