Najteže je zaboraviti poniženje. Prati ga štimung vječnog vraćanja mučnine. Izigrani čovjek u bijesu može odbaciti svoje čovještvo, a da pritom ne baci svoj život. Da bih se probio do samoga sebe najčešće postupam kao Mihail Talj koji je rekao: kada žrtvujem figuru uvijek gledam da bude protivnička. Nikome nikada nisam ništa oprostio. U paketu s ne-praštanjem obavezno bi išlo i – odbacivanje, dinamička ekvivalencija. Sa strašnim treba ići do kraja, kao i sa ženom, sve do samog kraja kreativne transpozicije. Ne praštam, jer za radnje na koje nije utjecala moja volja nisam moralno odgovoran. Niti praštam, niti se osvećujem. Poželim svima sve najbolje, i odlazim svojim krivudavim putem, otporan na bol, oslonjen na iluzije, poput starmalog djeteta – počinjem ispočetka, riječ po riječ, mic po mic, s radikalno ogorčenim duhovnim polusvijetom i, razvratnim luđacima i, separatističkim mizantropima.

2.

Umočen sam u asfalt, s pogledom unatrag. Samo nasmiješeno lice atomske bombe i čist zrak mogu biti predmeti mojeg iznimnog poštovanja. I čist zakon. Takvom zakonu treba se pokoriti čak i na štetu svojih sklonosti. Djelovanje motivirano emocijama nije moralno, nego u najboljem slučaju može biti lijepo, ali ne i moralno vrijedno. Dragocjen život je samo onaj život koji je dostojan ljudskog bića. Umno biće izriče moralne zapovjesti samo sebi, ono se ne potčinjava nikom drugom osim samome sebi. Odnosno, bolje je živjeti u Teslinom snu izmjenične struje nego se izgubiti u bezgrešnoj grižnji savjesti.

3.

Savjest je unutarnji sudac pred kojega stupaju sve naše misli. Naše misli, s onu stranu fatamorgane i očaja, u stoljeću otužnog veselja. Savjest je autoritet koji nadgleda izvršavanje zakona slijedeći nas poput sjene kada planiramo pobjeći. I danas mislim da znam kamo idem, što mi je činiti i čemu se mogu nadati, iako pojma nemam ni tko sam, ni što sam. Niti, odakle dolazim! Neprestano žurim u budućnost masovne katarze, nakon tebe, za svoju mladost, u imaginarnoj jezi apokalipse.

4.

Pitanje: zašto bih ja izvršavao svoju dužnost? Odgovor: upravo zato jer je to moja dužnost! I, ne pada mi ni na kraj pameti da možda – pretjerujem. Smiruje me pomisao da svaki trenutak može biti onaj posljednji i, da nije potrebno baš svu vlast isporučiti razumu, ili metafizici, ili filozomatiji.

5.

Povijest morala, odnosno nagon za vlastitom i tuđom srećom, jest borba vrijednosti, borba izraza kao prafenomena života uopće, borba ‘ideala’, borba monada i entelehija. Pa ipak, treba birati bitke. Više ne živimo dovoljno dugo da bismo povjerovali da smo si za života osigurali vječnost, ili slobodu. Postojanje slobode dokazuje se upravo praktičkim moralnim djelovanjem. Divlja sloboda djeluje podjednako neukroćeno kao i nepromišljeno i, raspušteno, iznenađujući druge ljude, a možda i samog počinitelja.

6.

Zamišljati da je moral utemeljen na narodnim običajima znači iskusiti nepostojanje morala. Kriterij moralnosti proizlazi iz autonomije volje koja je kategorički imperativ: ‘Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih.’ Kategorički imperativ je univerzalan i nužan, a hipotetički – partikularan. Radnja koja se slaže s autonomijom volje je dozvoljena, a koja se ne slaže je zabranjena.

Mreže želja, vrijednosti i simulakruma koje su zajedničke svima sa stajališta moralnog subjekta čine moralnu sliku svijeta u kojoj se brčkaju bezobzirni stipendisti prestižnih sveučilišta.

7.

Dobra volja je bezuvjetno dobra po htijenju, a loša po sklonosti. Oprost i prihvaćanje oprosta prave su opreke osveti koja nastupa u obliku reagiranja na izvorni prijestup. Čin praštanja nikad ne možemo predvidjeti, djeluje na nov način i neočekivano, neuvjetovan činom koji ga je izazvao, davanjem i prihvaćanjem beznadnih obećanja u apstraktnoj sferi znakova.

8.

Alternativa oprostu jest – kazna. Ljudi ne mogu oprostiti ono što ne mogu kazniti i, ne mogu kazniti ono što se pokazalo neoprostivim. Ovakve moralne upute potječu izravno iz volje da se živi zajedno s drugima na način odvažnog djelovanja bez prigovaranja, na milost i nemilost gromova i munja parezijskog govorenja.

9.

Premda svi moramo umrijeti, nismo rođeni da bi umrli, već da bi počeli kao čudno skretanje od općeg prirodnog pravila kružnog kretanja, beskonačne nevjerojatnosti koja se javlja pravilno. Ne zna se podrijetlo, ne znaju se posljedice preziranja u odvratnosti; da li je lijepoj duši moguće odrediti vrijednost? Malo više filozofije na svijetu uskoro će sve dovesti u red i pokazati sucima i zakonodavcima da su zločini atomiziranja klasnog sukoba u individualni, koje oni tako strogo osuđuju, korisniji ponekad mnogo više od vrlina koje preporučuju – nametnute moralnosti opscenog pritiska na uživanje.

10.

Sloboda je isto što i dobrota. Dobar čovjek, onaj koji posjeduje dobru volju, može ponekad biti štetan, ali zao – nikada. Biti zao znači djelovati u skladu sa vlastitim sklonostima. Biti zao rezultat je neuspjeha da budemo slobodni. Svi smo u osnovi zli i, osuđeni na slobodu. Što je uopće sadržaj ćudorednosti? Kako ga spoznajemo? Na čemu počiva važenje ćudorednih zapovijesti? Što nagoni ljude da ćudoredno rade? Treba li ćudorednost ćudorednu spoznaju prirodnog prostaštva, pravi uvid u bit stvari i čovjeka, kao dobro razumljeni i profinjeni egoizam ljudske zvjeri s tisuću jezika? Preklapanje zakona prirode sa ćudorednim zakonom je – savršenstvo.

11.

Ako rasudna moć prirodu prosuđuje s obzirom na svrsishodnost onda je ta prosudba estetska, a ako prirodu promatra kao da je sama sebi svrsishodna onda je to teleologijski. Do ćudorednog života vodi pet ćudorednih ideja: sloboda, savršenstvo, dobrohotnost, pravo i poštenje. Ćudorednost je ostvarenje zajedničke svijesti u državi, svijest o odgovornosti u stvaranju svijeta bez mržnje.

12.

Zadatak je poetskog jezika da izmisli sve i, da prikaže čovjeka kako zna i umije, a ljepote – u sviđanju bez pojma. Estetički je život igra predodžbi u fantaziji, dopadljivi mir u igri spoznajnih snaga, za razliku od utiska uzvišenog koji prolazi kroz osjećaj nelagode i užasa, ili pak genija – vanzemaljske inteligencije koja djeluje kao sporedna funkcija prehrane.

13.

Kako su sva bića podređena nužnosti, ona imaju pravo na nasilje prema drugima; nasilje je pretpolitički čin oslobađanja od nužnosti života za slobodu svijeta. Ta je Sloboda bitna kao pretpostavka za ono što su grci zvali blaženstvom, eudaimonia.

14.

Čini dobro da budeš dostojan sreće! Nagon za srećom jest princip morala, a su-htijenje tuđe sreće je su-radost, osnovni etički osjećaj. Sreća je ideal mašte kojem svi težimo, ali kojeg nikad ne možemo dosegnuti. Sreća je a posteriorna i time relativna. Život proveden u vlastitoj sreći privatnosti izvan zajedničkog svijeta je – idiotski.

15.

Ma, htio sam reći nešto stvarno važno, htio sam reći nešto o svojim planovima, da postanem najbrži, da umrem živ, kao Beckettov Malone, ali opet sam skrenuo, od straha, zatreperilo mi srce, odnijelo me u trenutku prosvjetljenja. Tek s Rousseauoom dolazimo do prvih teorija intimnosti. On se ne buni protiv ugnjetavanja države, nego protiv društvom nepodnošljivo izopačenog ljudskog srca. Sada trebam reći nešto posve neočekivano jer ako nastavim ovim putem brzo ću doći do perverzije fetiša osobnosti i fascinantnih rituala ekonomije okrutnosti.

16.

‘Djeluj tako da tretiraš ljude, kako sebe tako i druge, uvijek kao cilj, a nikad kao sredstvo!’ Imperativi, dakle, važe objektivno i sasvim su različiti od maksima kao subjektivnih načela. U modernoj jednakosti ponašanje je zamijenilo djelovanje. Pripadati nekolicini ‘jednakih’ značilo je moći živjeti među sebi ravnima. Dakle, sačuvaj se, obrazuj se, ublaži se – živi za sebi slične, da bi oni živjeli za te.

17.

Masovna histerija masovnog društva proizvodi potpuno privatne ljude, bez mogućnosti da vide i da čuju druge i, da ih drugi vide i čuju. Živjeti privatni život, u neprisutnosti drugih, znači prije svega biti lišen stvari koje su bitne za istinski ljudski život. Jedini djelotvoran način da se osigura tama za ono što treba biti skriveno od svjetla javnosti je privatno vlasništvo, privatno posjedovano mjesto gdje se čovjek može skriti s pravom na vlasništvo nad užitkom, s pravom da se laže iz ljubavi prema ljudima.

18.

Svi se jadi mogu podnijeti ako ih staviš u neku priču ili o njima pripovijedaš. Treba li još što dodati? Možda pokoju riječ o nostalgiji, ili o transcendentalnom neznanju, o slučajnosti. Jedini način da se isključi slučaj u ljudskim djelovanjima jeste da se čini dobro zato što je dobro. Moralnu slobodu u punom smislu dosežemo tek spremnošću da, u slučaju sukoba među razlozima, vlastititu korist odbacimo u korist morala.

19.

Svaka je istina spoznaja zbiljskoga. Zbiljsko u ljudskoj svijesti ne pribavlja važenje mišljenjem, nego osjećajem. Mišljenje se kreće samo u krugu, iz kojega nema prilaza zbilji, u beskrajnom nizu uvjetovanosti, u izvjesnosti vjerovanja koje se ne da dokazati. Zbilja osjetilnog očituje nam se u opažaju, a nadosjetilnoga u umu, koje se tek refleksijom pretvara u razumsko znanje prilagodbe društva pojedincu.

20.

Mislim samoga sebe, u tjeskobi, nesposoban da budem predmet, u težnji prema herojskome, iznad ponora. Time što se nešto događa i drugo se mora događati. Objašnjavam samome sebi šta se to događa, i što se treba dogoditi. A, um?, um pritom pruža otpor! Taj je postupak poznat kao teza, antiteza i sinteza. Radi se o beskonačno oštroumnom dijalektičkom samoproizvođenju. To, da se um samome sebi javlja kao nešto drugo, tuđe, jest princip negacije.

21.

Novo se uvijek zbiva svemu unatoč. Novo, a možemo isto tako reći i bezumno i skandalozno, stoga se uvijek javlja u liku – čuda.

22.

Lijepo, kao sjaj dekadentnih ideja u osjetilnome, odvojeno je od ugodnog i dobrog. Estetički zor shvaća svoj objekt kao da je slobodan. U estetičkom životu razvija se nagon za igrom. Čovjek je samo tamo doista čovjek, gdje se igra, gdje borba u njemu šuti, gdje je osjetilna priroda u njemu uzdignuta do tako plemenitog osjeta, da mu više nije potrebno da – uzvišeno hoće.

23.

Estetičko stanje nužna je prolazna točka iz fizičke države nužde u moralnu. U fizičkom stanju nesretne volje čovjek trpi moć prirode. On se nje oslobađa u estetičkome, i on njome vlada u moralnom stanju, iza zidova i tornjeva knjiga.

24.

Problem je sa dobrotvorom što on uvijek voli one kojima je pomogao više no što oni njega vole. To je stoga jer je dobrotvor učinio neko djelo ergon, dok je recipijent samo podnio njegovo dobročinstvo. Dobrotvor voli svoje djelo, on o djelovanju misli kao o spravljanju, a o odnosima među ljudima kao o završenom djelu. Polis je trebao umnožiti prilike za stjecanje ‘besmrtne slave’, umnožiti šanse svakoga da se istakne u činjenju neobičnim obično zbivanje svakodnevnog života.

25.

Moć je ono što održava javnu sferu. Moć je, kaže nam Hannah Arendt, aktualizirana samo tamo gdje riječ i čin nisu razdvojeni, gdje riječi nisu prazne a činovi brutalni, gdje se riječi ne koriste za prikrivanje namjera, već da razotkriju zbilju, a činovi ne zato da ruše i unište, nego da uspostave odnose i stvore nove zbilje. Dok je snaga prirođeno svojstvo neke izolirane individue, moć iskrsava između ljudi kada djeluju zajedno i iščezava u trenu kada se rasprši u propadanje, u nihilizam i dekadenciju. Najotmjenija moć civiliziranog barbarstva je moć koju čovjek vrši nad drugim ljudima. Ako znaju svoj posao tirani mogu lako biti u svemu ljubazni i blagi.