Fotomonografija o sedam godina HAZU bibliofilsko je čudo i za nekoliko desetljeća prodavat će se kao kolekcionarski raritet. Sedam godina Akademije ukoričeno je u 4,2 kilograma tešku knjigu, koja izaziva zaprepaštenje; od prve do zadnje stranice (ukupno 616) izbrojali smo čak 325 fotografija Zvonka Kusića! Skupi Kusićev spomenar, antologija njegova rada, objavljen je kao false flag operacija: navodno se knjiga bavi Akademijom, ali je riječ o dizanju spomenika samom sebi. I to kakvog spomenika! U knjizi su Kusićeve izjave, Kusićeve poruke, Kusićevi intervjui, Kusićevi novinski istupi – Akademik o Zagorcima, Strossmayer & Kusić, Kusić iskorijenio gušavost u Hrvatskoj; Uspomene akademika, akademik podvezuje kravatu, akademik primio v.d. Glavnog ravnatelja HRT-a Sinišu Kovačića, akademik s čovjekom koji poznaje svaku svoju kravicu a bika ljubi među rogove, Ivicom Todorićem… Bivši predsjednik HAZU možda nije najveći intelektualac i javni radnik u hrvatskoj povijesti, ali knjiga o njemu nema premca a teško da će dočekati i oponašatelja. (To možda i hoće, ako nađe financijera dovoljno bogatog i posve ravnodušnog prema mišljenju javnosti, ali, o tom potom…)

Raskošna fotomomografija Miroslava Krleže, koju je 1982. godine tiskala Mladost, ima šest stranica manje, lakša je najmanje kilogram i pol i ima manje fotografija, premda obuhvaća cijeli život najvećeg hrvatskog pisca, dok monografija HAZU (30×24 cm) obuhvaća tek kraće razdoblje u životu Akademije i otprilike jednu devetinu života akademika Kusića (rođen 1946.) Kolika bi tek bila da ga opisuje od kolijevke? Istražujemo li dalje povijest hrvatske hagiografike, ne možemo naći usporediv primjer. Reprezentativna monografija Bilo je časno živjeti s Titom, sličnog formata, 88-godišnji život tek umrlog državnika, od bravarije u Sisku do sprovoda u Beogradu, stisnula je na svega 313 stranica. Fotomonografija Franjo Tuđman pruža se na skromnih 225 stranica, i naspram ovog akademijina divot izdanja doimlje se kao samizdat, džepna knjiga… Sjajni kunstdruk papir akademijine knjižurine od, čini se, 350 grama, vodi čovjeka prema misli Dolly Parton – potrebno je zaista puno para da bi se izgledalo tako jeftino.

Ova knjiga nije samo najupečatljiviji nacionalni dokument kulta bezličnosti: ona je puno više od toga. To je enciklopedija hrvatske “nove klase”.Urednik ove knjige je Marijan Lipovac, povjesničar i bohemist, koji je zanat pekao u Vjesniku pod Sanaderom – proizvodeći, ah, takva su bila vremena – slične laude, samo na novinskom formatu. Kad se Sanader povukao sa scene – riječima, “moja je dionica završena” – Vjesnik je napisao kako je otišao kao Bobby Fischer, onda kad je bio najveći. Jedan ga je psihijatar usporedio s Isusom. Ali Sanader je u Vjesniku, kao i svi drugi premijeri, bio najveći i prije no što je otišao. U tim je novinama kolumnu imao bosanski novinar Zoran Milanović, čiji je zadatak bio da napada Zorana Milanovića, tada kao i danas vođu oporbe, dok je Marijan Lipovac pisao divne ode našim državnicima, političarima kakve nije imala ni antička Atena. Istu je praksu nastavio i u Akademiji – i kako vidimo, ide mu sjajno! Ovdje se nije trebalo puno truditi: bilo je dovoljno zaviriti u bazu fotografija (nekad su se listali albumi, danas svi imaju digitalne arhive, bilo bi čudo da ih nema i akademija), pokupiti tih 325 akademikovih portreta, napisati uz njih captione, sažete opise onoga što se na fotografijama nalazi, dodati još izvjestan broj društvenih prominenata (čiji je cilj uzvisiti, naglasiti Kusićev značaj i društvenu širinu), dati na lekturu, prijelom i u tiskaru, pa potom otići po honorar i do zore slaviti društvo koje čovjeku pruža takvu priliku. Benzin vaš, ideje naše! Za one koji neće vidjeti ovu knjigu, olakašat ćemo predodžbu. Zamislite reklamnu brošuru bilo kojeg našeg trgovačkog lanca. Svi ih dobivate u poštanske kasliće, i svi izgledaju slično: naslovnica, naziv trgovačkog lanca, i puno slika s proizvodima. E, ova knjiga izgleda upravo tako, samo do bola raskošno, i na njoj je nešto više likova. Skupo, a jeftino, rekla bi Dolly.

Tko je Zvonko Kusić? Tko umije navesti neku veliku javnu zaslugu ovog besmrtnika (u Francuskoj su akademike nazivali besmrtnicima a u Akademiju je jedan mogao ući tek kad drugi umre i isprazni svoje mjesto, odlazeći u vječnost? Samo subspecijalisti. Za one koji neće kupiti knjigu HAZU 2011-2018. recimo da je gospodin bio predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u razdoblju od – pogađate? – od 2011. do 2018., godine; dugogodišnji redoviti profesor onkologije i nuklearne medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Klinike za onkologiju i nuklearnu medicinu Kliničke bolnice “Sestre milosrdnice” te nekadašnji dekan Medicinskog fakulteta i ravnatelj Kliničke bolnice “Sestre milosrdnice”, professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, te posebni savjetnik predsjednika Vlade Republike Hrvatske za društvena pitanja – a upravo je to pozicija s koje će ostati zapamćen u povijesti, jer je s nje izradio elaborat u kojemu je pokazao kako je uporaba ustaškog pozdrava Za dom spremni u nekim prigodama opravdana a u nekima nije, to jest, u većini nije. Bio je to solomunski zaključak, koji je trebao dati doktrinarno opravdanje Plenkovićevoj političkoj filozofiji, izraženoj u naslovu Majdakova romana, “pazi, tako da ostanem nevina”. Ta, “nekad je ZDS dozvoljen a nekad nije” konkluzija, nije bila namijenjena poboljšanju društvene higijene, već lakšem Plenkovićevom balansiranju između stranačkih krila, među kojima mu je najviše glavobolje, kao bivšem kardeljevcu, zadavala desnica (usput: jeste li primijetili kako je taj pozdrav nečujno nestao s obzora?) Knjiga, kažemo, nije samo spomenik akademiku Kustiću, ona je i tužni dokaz truljenja jednog, nekoć prosperitetnog društva. Promenada na stranicama knjige odslikava prirodu današnje hrvatske elite. Ona je, po svojoj naravi, beznadno oportunistička; u našem društvu uspijevaju muljatori, ljudi sa žnjorama a bez mišljenja, umreženi klonovi čiji tragovi redovito vode do vrha izvršne vlasti. Hrvatska je, govori se u zadnje vrijeme, “oteta država”: oteli su je hadezeovci, uz pomoć domaćih izdajnika. Ti predatori beskrajno su strastveni kad je u pitanju vlast, moć, status i novac. Za razliku od beznadno lijene ljevice, čiju je filozofiju besmrtno sažeo Ivo Josipović, tvrdnjom da će čekati na obali rijeke i čekati da valovi izbace truplo neprijatelja, hadezeovi kadrovi ni zrna ne prepuštaju neprijatelju i nikad ne sjede na obali rijeke, barem ne bez dinamita. Oni uvijek pažljivo prate kalendar kadrovskih imenovanja, pa na sve pozicije, pravovremeno, spremaju svoje ljude – od predsjednika sudova i ključnih sudaca, preko javnih medija, akademija, komora, agencija, zavoda, do zadnjeg vijeća gradske četvrti, sve je njihovo. O “stranci” je ovdje moguće govoriti samo formalno, uvjetno. HDZ nije stranka, to je najšira interesna koterija ikad okupljena u Hrvatskoj; to što ih predvodi “komunistički gojenac” njima je svejedno, ako će ih držati na vlasti. Možemo se kladiti da bi pristali i na Pupovca, ako bi to spriječilo odlazak u oporbu. Kreativnost? Ona je u tom svijetu, kako na svih 616 stranica dokazuje i ova knjiga, suvišna: kritički rad o sedam godina akademije (zašto baš sedam? Jedina analogija koju imamo na umu je biblijska – sedam dobrih, i sedam gladnih godina, no ovdje je riječ samo o tome da se tih sedam godina poklapa s epohom g. Kusića) akademija sigurno ne bi tiskala. A kritički rad vrijedio bi, ne samo Akademiji i ne samo o Akademiji) više od svake zamislive apologije, naročito ovako beznadno jeftine a očajno skupe.

Kad se kaže “akademija”, u zapadnom svijetu ne misli se samo na Akademiju – ima se na umu cijela akademska zajednica, sveučilište, fakulteti, koledži. Hrvatska akademija u tom, širem smislu, u rečenih je sedam godina dramatično i mjerljiv pala: sva naša vodeća sveučilišta pala su na svjetskoj rang listi ispod 1200 mjesta. Nikad nije bilo tako. Zagrebačko je sveučilište još u Jugoslaviji bilo pojam najbolje i najpriznatije akademske ustanove – danas je i ono koje Plenković koristi za šegu, kragujevačko, nekoliko stotina mjesta ispred zagrebačkog. Sama HAZU zatvorena je skupina berača privilegija i počasti – ova knjiga dokaz je njena najdubljeg pada. Možemo zamisliti prethodnike, Franju Račkoga, Grgu Novaka, Andriju Štampara, Alberta Bazalu, Ivana Supeka, i mnoge druge časne pokojnike, kako “roštiljaju” u grobu, videći ovu fotomonografiju. A da priča bude kompletna pobrinuo se i Kusićev NASLJEDNIK na čelnoj poziciji, akademik Vladimir Neidhardt, o kojemu je portal Telegram u vrijeme dovršavanja ovoga teksta objavio zanimljivo otkriće, da je naime bivši šef HAZU i, da čudo bude veće, arhitekt, bespravno dogradio svoju vilu na Hvaru. Već je prije par godina Jutarnji otkrio kako je “na poznatoj zgradi u Ilici niknuo bespravni balkon” kojega je, gle čuda, izgradio isti akademik, recidivist…

Na koncu, ipak, ne možemo izbjeći zaključak – kakva Akademija, takva i monografija.