Ispred naše zgrade u Nalješkovićevoj ulici procvao je jasmin, a njegov teški slatki miris osjeti se već izdaleka, pogotovo predvečer. Svakodnevno prođem pored grma koji je zapravo razgranato stablo koje me uvelike nadvisuje, a bijeli zvjezdoliki cvjetići svojim me mirisom vraćaju u Dubravu mog djetinjstva. U Osječkoj ulici, odmah pored naše, nalazila se kuća po svemu različita od susjednih . Dok je njih od ceste dijelila ograda i uske pruge zemlje na koju su gazdarice zasadile tulipane i narcise, ova je kuća bila uvučena u sjenoviti vrt, sakrivena iza grmova bazge, sljeza, jasmina i ruža penjačica, i s ulične strane jedva da se je vidjela. Ali jest s dvorišne, jer nas je od susjeda dijelila samo ograda od tanke mrežaste žice.

U toj kući, na broju 59 stanovao je slikar Vladimir Filakovac sa kćerkom Ljerkom, koju su svi zvali Seka, i sinom Mirkom, zvanim Braco. Preostalo dvoje djece, Ivan Puba i Asta, sa svojim su obiteljima živjeli u gradu. Premda se u kreativnom smislu nitko nije približio strasti i važnosti oca, svi su Filakovci bili umjetnički nadareni; Asta je bila glumica, dok su Ivan, koji mi je u školi predavao likovni, i Ljerka, bili slikari. Gospođa Filakovac umrla je baš nekako u vrijeme kad smo kao podstanari uselili u kućerak u dnu dvorišta, zaklonjen od pogleda s ulice velikom kućom u kojoj su stanovali vlasnici.

Filakovci nisu bili obično susjedstvo, osim pozdrava koje smo izmijenili kad bi koga od njih vidjeli pred kućom, držali su se po strani, a ja sam, fascinirana njihovim vrtom, a još više Ljerkom, neprestano zavirivala preko ograde. Ona je u to vrijeme bila u punoj zrelosti, negdje na pragu pedesetih, i onako crvenokosa, energična i stasita privlačila je moje poglede pune obožavanja. Rijetko bi Ljerka sjela u vrt, a kad se to i dogodilo, nije me udostojala ni jednim pogledom, dok sam ja, svjesna goleme socijalne razlike, bila previše plaha i sramežljiva da se oglasim. Više od stidljivosti i nelagode, radilo se o poštovanju onoga što je ona u mojim očima predstavljala, i upravo to poštovanje sprečavalo me je da na bilo koji način smetam i ometam.

Jedne godine, krajem mjeseca svibnja, pamtim po tome jer se bližio kraj školske godine, jasmin kod Filakovaca cvao je tako da su od njega mirisala i susjedna dvorišta. Bio je prekrasan dan, nedjelja, a ja sam bila nervozna jer sam morala učiti. Išla sam tada u šesti ili sedmi razred, i uhvatiti se udžbenika iz povijesti i kemije, činilo mi se poput najgore kazne, pa sam se sjedeći na pragu pred kućom, bezuspješno pokušala koncentrirati. Tog je poslijepodneva i Ljerka izašla u vrt, i prvi put u svim tim godinama, na drveni stol iznijela platno i boje, i satima slikala. Bila je predaleko da bih vidjela što slika, uostalom, promatrala sam je kriomice i ispod oka, jer mi je lekcija o pristojnosti i buljenju bila usađena već odavno, ali prizor me je privlačio toliko da nisam mogla odvratiti pogled. I da se tada pojavila vila koja ispunjava želje, ni trenutka se ne bih dvoumila nego bih svim srcem poželjela jedno – da budem kao Ljerka.

U tom trenutku, te sunčane svibanjske nedjelje ona je već nekoliko godina u kući živjela sama, pošto joj je otac Vladimir umro baš nekako u vrijeme kad sam ja krenula u školu. Ne bih to tako dobro zapamtila, da me mama nije odvela na sahranu. Bio je kraj studenog, i bilo je jako hladno, ali je mama smatrala da trebamo odati počast velikom hrvatskom slikaru i susjedu. Osim toga, pošto i sama najviše volim crtati, jednom će mi možda biti važno to što smo prisustvovali njegovom ispraćaju, rekla je. Kao u nekoj magli sjećam se ljudi odjevenih u tamna odijela, ledenog vjetra koji vitla suho lišće u alejama i sjetne melodije koju su tom prilikom svirali, a koju ću godinu dana kasnije, kad mi tata donese prvi gramofon, i uz njega snop ploča, prepoznati kao La palomu.

A u zimu prije te La palome, toliko različite od onih nekoliko stereotipnih melodija koje su se tih godina svirale na ispraćajima, naš je stari gazda malo popio, i pošto je vidio da neprestano nešto crtam, jednog prijepodneva došao je po mene, uzeo me za ruku, i odveo u susjedstvo, da upoznam pravog slikara. Bio je veliki snijeg i jedva smo prošli kroz zameteno dvorište. Gospodin Vladimir je kod kuće bio sam i ljubazno nas je primio. Sjedili smo u dnevnoj sobi prepunoj slika kakve dotad nikada i nigdje nisam vidjela, pa sam zadivljeno i stidljivo promatrala studije životinja i portrete, a osim slika, sa zidova su me staklenim očima gledali preparirani vuk i jelen, jer je Vladimir Filakovac bio i strastveni lovac. Taj me je prizor toliko užasnuo, da me je vuk nekoliko noći progonio u snu. Tom sam prilikom na dar dobila jednu staru aktn tašku punu papira da mogu vježbati, želim li zaista postati slikarica, i ti su papiri za mene predstavljali najveće zamislivo bogatstvo, i jedan od najvelikodušnijih darova koje sam ikada dobila.

Bjelina tih listova ostala je svijetliti kroz desetljeća kao otvorena kapija mašte i kamenčić u mozaiku onog što će činiti moje kasnije žudnje, izbore i ostvarenja. Često sam razmišljala o trenucima u kojima nastaje nešto važno, a da čovjek toga nije svjestan, nešto što će ga odvesti prema onom što će u budućnosti postati strast, a ponekad i identitet, no u času samog zbivanja to se još ne zna, niti se može izdvojiti trenutak u danu sličnom ostalim trenucima i danima. Tek kad vrijeme prođe i osvrneš se, vidiš da je i ta sitnica označila put kojim se kasnije krenulo. I u pogledu preko ramena otkriješ važnost detalja, ljepotu cjeline i smisao svega.

Upravo to dogodi se svakog svibnja kad jasmin zamiriše kao što miriše ovih dana. Pomislim na onaj vrt u Osječkoj ulici broj 59, i zelene sjene u čijim dubinama, pod stablom jasmina sjedi žena i slika, nesvjesna svega oko sebe. I ničeg drugog u tom prizoru nema, nikakvog zbivanja ni zvuka, samo pozadina od lišća na kojoj svjetlucaju plamenovi riđe kose. Danas, kad uviđam koliko malo toga znam, i ništa ne mogu pouzdano tvrditi, dvojim jesam li tada u prilici žene usredotočene i nagnute nad slikarsko platno zaista gledala Ljerku Filakovac, ili možda samu sebe.

.