U fragmentu naslovljenom Na ljupkoj plaveti.. (Im lieblicher Bläue…) Hölderlin kazuje.

ʺJe li Bog nepoznat? Je li očit kao nebo? Prije vjerujem u ovo. On je mjera ljudska. Pun zasluga, al pjesnički obitava čovjek ovu zemlju. Nije ipak čistija sjena noći sa zvijezdama, ako tako mogu reći, od čovjeka koji se zove slika božanstva.
Ima li na zemlji mjere? Nema nikakve.ʺ

(Friedrich Hölderlin, ʺNa ljupkoj plaveti (Im lieblicher Bläue…)ʺ, u: Kruh i vino, Logos, Split, 1985, str. 228-229. Preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić.)

O ovim iskazima Heidegger je napisao niz tekstova, održao brojna predavanja, a na njegovu tragu bilo je iznimno poticajnih promišljanja odnosa pjesničkoga kazivanja i bezmjernosti zemlje. Prvo što upada u oči u Hölderlinovu iskazu jest odnos Boga i čovjeka polazeći od pojma mjere i omjeravanja. Očito je da se i grčko i kršćansko razumijevanje ovog odnosa, unatoč bitnih razlika, zasniva na odnosu neba i zemlje. Nebesnici su božanska bića, a zemlju nastanjuju i obitavaju na njoj na način koji je ‘slika božanstva’ samo ljudi, što ne znači da se ovdje radi o prikrivenome antropocentrizmu. I Grci i skolastika misle čovjeka izvan subjektno-centrične antropologije novoga vijeka. No, odnos božanskoga i ljudskoga nije recipročan, već nesumjerljiv. Ljudska mjera potrebuje ono što nadilazi granice čovjeka. Već je otuda razvidno da mjera kao način uspostavljanja odnosa između onog što je ‘gore’ i onog što je ‘dolje’ pripada čovjeku. Ipak, on ne mjeri sebe iz vlastite mu mjere, već iz onog što pripada boštvu bogova i božanskosti Boga. To samo znači da kao što kaže Hölderlin na zemlji nema mjere. I zato što je nema, čovjek biva usmjeren u svim svojim zahtjevima onog ljudskog-suviše-ljudskoga u ono bezmjerno, ono što je ujedno prekomjerno i izvanmjerno, te u bitnome neizmjerno. Zar ne kazujemo da je stvarnost u doba tehnosfere postala hiperrealistična, da je potrošnja u doba estetskoga kapitalizma 21. stoljeća uzela maha kao hiperpotrošnja, da su ljudi u izljevu emocija u tzv. društvu doživljaja današnjice odjednom postali hipersenzibilni, a da su i djeca u stalnoj akceleraciji životnih stilova sve više hiperaktivna? Što bi rekao Švejk u Hašekovu besmrtnome romanu, čega je previše nije ni s putrom na kruhu dobro. Ako, dakle, više nema mjere na zemlji, a bogovi su otišli iz ovog svijeta, kako je to pjevao Hölderlin, preostaje nam samo jedno pitanje. Odakle dolazi ‘nova’ mjera koja omjerava ovo što nazivamo življenjem u planetarno-globalnome poretku tehničkoga nihilizma? Ima li je uopće i ako da, kakvog je uopće karaktera u ontologijskome smislu?

Mjera je metafizički izraz za rang koji određuje duhovni bitak u ravnovjesju od Grka, skolastike do novoga vijeka. U Nietzschea i njegovu zahtjevu za prevrednovanjem svih dosadašnjih vrijednosti s pojavom lika nadčovjeka kojeg naviješta Zaratustra, ali i u zapisima iz Ostavštine, vidljiivo je da pojam ranga nije mišljen kao moć hijerarhije duha-duše-tijela. Ako je Bog mrtav, vrijednosti na kojima počiva krug nihilizma u religiji, znanosti i filozofiji, a isto tako i u umjetnosti, gube svoj rang kakav im bijaše dodijeljen uspostavljanjem vladavine ideje nad zbiljom i duha nad tijelom. Obrat u biti metafizike sada kreće od volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog. Istinski rang novih vrijednosti nije stoga puka zamjena mjesta u ontologijskome smislu, već ono što pojam prevrednovanja u sebi obuhvaća. Umjesto hegelovsko-marksovske dijalektike prevladavanja povijesti kao metafizike u smislu Aufhebunga sinteza sada ne znači dokidanje onog što je bilo u povijesnome tijeku vladajuće, već afirmacija samoga života u svojoj nesvodivosti u vremenu koje nije ni žalovanje za prošlošću niti isprazna nada u budućnost. Otpada i novovjekovni trijumf ekstaze ili dimenzije vremena kao aktualnosti u sadašnjosti jer je upravo to svetkovina dosade i praznine svekolije opsesije s dosezanjem onog bezmjernoga s pomoću prekomjernoga.

Ono što preostaje jest novi stvaralački kairos kao bivanje (Werden) nadčovjeka koji za Nietzschea postaje ‘smisao zemlje’. I upravo je u tome najteži problem nadolazećega mišljenja koje još uvijek ima karakter i značajke filozofije. To mišljenje ne može jednostavno zaobići ili izbjeći nihilizam treće faze kibernetike kao autopoietičku proizvodnju svijeta kao kontingentne nužnosti tehnosfere. Isto tako ono ne može i nadalje kao Heidegger govoriti o opuštenosti (Gelassenheit) spram postava (Gestell) kao biti tehnike. Iako nam se čini da je to još jedina alternativa spasa filozofije i pjesništva od moći globalno-planetarne ekspanzije tehnosfere koja ulazi u zemlju i odlazi u nebo, koja nema mjere i sama stvara bezmjernost kao logiku računanja-planiranja-konstrukcije, za takvu poziciju bijega poput Heraklita u hram u Efezu ili povlačenja od javnosti poput Kierkegaarda u samotnost spisateljstva kao vlastito egzistencijalno skrovište više ne postoji ‘prostor’.

Zašto? Zbog toga što je logika tehnosfere prevladavanje razlike između prostora i vremena, javnoga i privatnoga, živoga i umjetnoga. To samo znači da u društvu kontrole tzv. interaktivne samoće čovjek u doba bezmjernosti ne podaruje sam sebi svoju ‘bit’ kako je to Heidegger u tumačenju Nietzschea tvrdio, nego da se ‘bit’ onog neljudskoga pokazuje kao uvjet mogućnosti bilo kakve egzistencije ljudskoga. Tehnosfera nadilazi i prevladava antropocen i svu mjerljivost zemlje i neba realizira u svojoj bitnoj ne-mjerljivosti božanskim i ljudskim mjerlima, jer nije ni slika i paslika božanskoga niti mimesis i reprezentacija ljudskoga kao njegova kopija, iako se to još mnogima stručnjacima za AI čini jedino prihvatljivim objašnjenjem.

Mjere na zemlji nema, kao što je nema ni na nebu. Postoje samo parametri nove metastabilne ravnoteže u svemiru koji polaze od načela determinističkoga kaosa i entropije kao drugoga zakona termodinamike bez čega tehnosfera ne može postojati. Eto, to je dokaz da nas nikakva tehnologija ne može osloboditi, nikakav bog spasiti, niti bilo kakva društvena transformacija u budućnosti dovesti do samosvrhe svekolikoga postojanja izvan logike čovjeka kao mjere svih stvari. Čovjek je ono što je Sofoklo znao najbolje i to i pjesnički zapečatio za sva vremena.

‘Mnogo je silnog, ali ništa silnije od čovjeka’.
πολλὰ τὰ δεινὰ κοὐδὲν ἀνθρώπου δεινότερον πέλεi