Ciao Nikica,

još samo ovo: sjećaš se sigurno dobro kako smo se nedavnih ljetnih noćnih sati šetali uzduž vijugava obale, tamo prema istočnoj strani Baške. Polako smo se u sebi već pripremali otići na Halov nastup na poljani pored sv. Lucije u obližnjem Jurandvoru. Groza, prava groza. Nismo ni uz najbolju volju uspjeli prošetati se do lokala što ga Zdrave i Pavica drže već godinama unazad, vrijeme je bilo baš usko. No taj teško podnošljiv dojam groze nije imao ništa s to dvoje naših starih prijatelja, a niti sa zakratko predstojećem festivalu gitare što nas je očekivao. Mora da je Goga bila ugodno uzbuđena – ni razgovarati pošteno nije nam polazilo za rukom – jer moći će ubrzo, uživo i na miru, poslušati omiljenu joj instrumentalnu Halovu “Mare nostrum”.

Možda ti je tada promakao usputan događaj nakon što smo već bili zasjeli na plastične stolice po poljani gdje se tek pripremao nastup. Bračni par turista, vjerojatno Holanđani, ne mogu tvrditi, pronašao je mjesto odmah desno uz nas. Suprug je sjeo na stolicu gdje je privremeno bio odložen paket običnih papirnatih maramica. Za obrisati po potrebi znoj ljetnih vrućina. Nakon molbe da samo za trenutak ili dva ustane kako bi te maramice dospjele gdje trebaju dospjeti, bespotrebno se i skoro pa naširoko ispričavao. A taj običan i razumljiv previd, nikakav incident, bio je zakratko potom povod prijatnom čavrljanju: “Hal? He’s a local guy and a very fine guitar player”. Što ipak, tada u Baški, ugodno nije bilo jest ta šetnja među prebrojnim šetačima duž bašćanske obale što se odvijala sve do maločas. Pamćenja se gase, blijede, ali ne namah. Po unaprijed utvrđenom automatizmu. Ima li ikakvog smisla kazati među bezglavim šetačima, zaokupljenim vjerojatno jedino svojim “opuštanjima”, trenucima ljetne razbibrige tijekom, kažu tako, zasluženih i bezbrižnih dana godišnjih odmora? Na svega desetak metara dalje, jedva nešto uzbrdo od te vreve, toga zujećeg roja prolaznika do kasnih sati, protječe život mještana Baške, onih koji u tome primorskom gradiću nastavljaju živjeti dalje i u danima izvan turističke sezone.

Dojam tihe i spore, ali naporne groze. Uzduž obale nižu se ugostiteljski lokali jedni za drugima. Kao da im kraja nema. Uglavnom nude brzo pripremljena i cijenom povoljna jela, njihove terase prekrivene su tendama čak i nakon što Sunce nestane s horizonta. Osoblja lokala zauzeta su drugim i prečim poslovima jer gostima je ipak do toga da zadovolje svoje dnevne potrebe za hranom. Estetika prostora je svakako dobrodošla, poput nekog neočekivanog i ugodnog dodatka, bonusa, besplatnog, ali nakon odvagivanja težine svojih novčanika prednost uglavnom ide posluženim tanjurima. Zato se u rijetkim ribljim restoranima uvijek pronađe poneki slobodan stol. Trenuci groze izlaze na vidjelo i za trenutaka kada valja mukotrpno pronalaziti parkirališno mjesto. Vlasnici apartmana i kuća (zar samo ovdašnji?) postavljaju po javnim površinama bez pretjerane zadrške znakove zabrane parkiranja kako bi unaprijed ugodili svojim cijenjenim gostima. Računaju da će ih predstavnici lokalnih vlasti na koncu ipak zaštititi i poštedjeti od teške ili pak blage novčane kazne. Nakon što se sve zbroji, taj se potez čini vrijednim kršenja važećih propisa.

(Usput, nakon što svako toliko čujem negodovanja povodom “političara”, niti posebno ogorčena, nego samo ”spontana”, jedino što tada preostaje jest postaviti pitanje: “a što bi bilo kada nikakve politike i nikakvih političara više nikada ne bi bilo?”. Brkanje birokracije s politikom ima i svoju cijenu.)

Znaš to odlično i sam, Nikica, da je ove dvije različite bašćanske situacije doista nezahvalno uspoređivati, ali izazovno i valjda ipak potrebno dovoditi jednu uz bok drugoj. Drame se u više ili manje svakodnevnom ritmu ne odvijaju jedino na razini društvenih institucija, u redu pred birokratskim šalterima. Ili prateći dnevne vijesti. Postoje i one drame što prolaze nepopraćene medijskim brujanjem. Onako tiho, bezglasno, što ostaju mahom iznuđene, ali ipak plodnim tlom za zlovolje i zavisti. Možda ponekad i neizlječive. I onda se ne treba čuditi ako estetika sklizne u psihologiju, ako se estetika doživljava(?!) kao pitanje sviđanja i nesviđanja, a (u pravilu tuđa) psihologija kao težak problem vlastite ugroženosti. Kao da se radi o o odnosu luksuza i “gole” egzistencije. A nakon Halova nastupa (bilo je tamo pokraj sv. Lucije i drugih izvođača, nimalo u njegovoj sjeni) te kasnonoćnog povratka iz Baške u naše riječke domove više smo bili zaokupljeni dati glasa tim doživljajima negoli čemu drugom. U autu bio je još uz to upaljen i radio, emitirao je nepoznate, ali zanimljive pjesme, ritmove i melodije.

Onaj Ezopov Cvrčak nije da nije ljetnih dana radio. Nego samo neodgovorno ljenčario, izuzimao se vješto, prijetvorno i samouvjereno od tlake rintanja. Radio je, čak i marljivo, ali do njegove ponude estetskog užitka Mravi u dugim povorkama raznošenja potrepština jedva da su nešto uopće držali. I ne treba zato tu Ezopovu basnu uzdizati na razinu još i danas važećeg te bezrezervno prihvaćenog moralnog modela. Moral ni ne poznaje dobrobiti sumnje i interpretacije, samo se u svojoj uglavnom usmenoj varijanti opredjeljuje između za i protiv. Ali ne i odbacivati ta dva Ezopova zrna soli kao kakvu nevažnu i bespotrebnu te već odavno i jednom zauvijek prevladanu ljudsku mudrost. Pomiješane reakcije: sudbine tzv. malih ljudi, tzv. lokalnih i na koncu bezglasnih stanovnika, brkanje estetike i psihologije, politike i birokracije? Blaženi oni koji se bezrezervno drže mudrosti da valjda ipak živimo u 21. stoljeću. Pa da onda nevolje padaju poput dosadnih, ali već onemoćalih muha. Pa i drugi s njima.

uz tvoju blagonaklonost, toliko puta iskazanu, ivan