„Život nije ono što ste proživjeli,

već ono čega se sjećate i

kako se sjećate da to ispričate“,

Gabriel Garcia Marquez

 

Piše; Nera karolina Barbarić

Pisati o ratnim vremenima i poraću uvijek je poticajno, ali je i moćan izazov za svakog modernog autora, pa i za Nenada Marasovića, eminentnog slikara i umjetnika, koji nam je na tu temu ponudio svoje iznimno snažno i pitko štivo – roman Otočna fuga (u izdanju Viva grupe iz Zagreba). Međutim, razdoblja su to u kojima se mogu iskusiti mnogi aspekti života, upoznati ljudske prirode, osjećati jake senzacije poput straha, ljubavi, boli, rezignacije, junaštva, pokvarenosti. Roman Otočna fuga unaprijed, prije čitanja, već naslovom asocira čemu se autor usmjerio: s jedne strane, riječ je o bijegu (fuga – bijeg) s izoliranoga otoka, u ovom slučaju Visa, zbog nedostatka hrane, novih mogućnosti za život, ostvarenja snova. S druge, pak, strane fuga je glazbena forma koja povezuje dvije tihe, ali ambiciozne generacije ljudi proisteklih s otoka, odajući počast hrabrosti i prigušenom otporu teškom načinu života na otoku, ratu i poratnom odrastanju.

Gotovo u dnevničkoj maniri, Nenad Marasović nam u romanu, kroz dvije usporedne linije pripovijedanja dočarava razdoblje od 1940. do 1964. godine u Hrvatskoj, kroz djetinjstvo i mladost glavnoga junaka Frane te njegova sina Sanjina. U svom realističnom narativu autor se fokusirao na mirne i posebne likove, koji bez egzaltacija prolaze kroz priču, ali su snažno povezani s okruženjem, najprije otočnim i ratnim, a poslije socijalističkim. Najistaknutiji među njima ne upuštaju se u političke borbe, već napreduju u svojoj struci. U Marasovićevoj priči, koja je i dokumentaristička, nema nepotrebnih informacija, jer autor sve podatke iz života svojih junaka koristi kako bi oslikao okruženje u kojem žive junaci iz knjige: otac Frane, majka Ane, sinovi Pero i Sanjin te dečki sa zagrebačkog Medveščaka – Veliki Pero, Čurac, Debeli i drugi. U dubini štiva, Otočna fuga je priča o snažnim emocionalnim čvorovima i prijevarama, o odrastanju u vrijeme jugoslavenskog nokturna, s pozadinom u Dru­gom svjetskom ratu, kada se sretnu dva mladića, obojica porijeklom s Visa. Autor gradi priču upravo na tom susretu mladog Višanina Frane i Amerikanca Matta, kojem je otac također Višanin. Sedamdeset godina poslije, krug cijele priče zatvaraju njihovi potomci, Amerikanac Mark i glazbenik Pero…

Kompozicijski zbilja vrlo vješto izvedeno.

Skrivena moć ove knjige upravo je u tome što Marasović povijest ležerno vraća na 1940. godinu i poslijeratno razdoblje te kroz iskustvo restauratora orgulja Franu, glavnoga junaka, fasciniranog glazbom i odlaskom (ili bijegom) s otoka u Zagreb, inteligentno ilustrira način života, političku situaciju, ratne grozote, a minucioznim opisima situ­acija i detalja kao da radi inventar toga vremena. Narativ se odvija na dvije vremenske razine: glasovi pripovijedanja putuju odvo­jeno, a spajaju se na početku romana, poput filmske priče.

Otočna fuga je tip dekonstruiranog romana koji postaje književni laboratorij, a u njemu se miješaju meta tekstualne reference s različitim jezičnim registrima. Sve to ispričano je o zemlji razorenoj ratom i glađu, podijeljenoj ideološki i interesno. Na prvi pogled, ali samo na prvi pogled, pisanje realističnog romana s autobiografskim dodacima trebalo bi biti lako, no autor je vještim, kroz cijeli roman sinkroniziranim stilom, izbjegao zamke banaliziranja što su mu se mogle nametnuti, posebice u dijelovima romana u kojima opisuje život djece i odrastanje u šezdesetima, pretvorivši te stranice u rijetko napeto i zanimljivo štivo, prepuno duhovitosti i dosjetki, otkrivajući se kao zatomljeni talent dječjeg pisca. Posebice se to ističe u opisima događaja koji se vrte oko dječaka Sanjina, u kojima istodobno sjajno donosi povijesno-društveni kontekst poratnoga razdoblja.

Marasović se nevjerojatno dobro snašao i u strukturi romana; ost­vario je ritam štiva i postigao dinamiku kreirajući poglavlja u maniri filmskih scena. Uz to, na miran, nenavijački način evidentira sukob novih ideja i tradicionalističke političke vizije. Donosi to s mnogo točaka sjecišta koje se ipak ne uspijevaju dotaknuti. Frane, primjerice, i njegov pri­jatelj Tonko personifikacija su kontradiktornosti među ljudima tih godina: kod jednoga pobjeđuje ideja kreativnosti, stapanje kultura, osobni napre­dak, dok drugi ne uspijeva prenijeti iste vrijednosti jer se stjecajem okolnosti našao među onima kojima je rat bio jedini cilj života.

Premda se pričom kreće u oštrom kontekstu, kao što je patrijarhalni svijet otoka i središnje Hrvatske sredinom prošloga stoljeća, Marasović u romanu spaja ljude s tvrdom odlučnošću – i to humanizmom, vrlo opasnom vrlinom u vremenu koje opisuje. Unatoč ratu i kasnijim političkim ograničenjima, izvlači duhovno pitanje koje to nadilazi, pa to i obrazlaže: „Život je pojava koju ni jedna sila ne može uništiti. Uvijek će pronaći put prema revitalizaciji. Ljudi se nevjerojatno brzo prilagođavaju situaciji i svoje osnovne potrebe mogu smanjiti na minimum ako je potrebno za preživljavanje. Iz zapaljenih ognjišta, porušenih gradova uvijek nikne klica života. S druge pak strane, čovjek lako podiže ruku na drugo biće ili drugu naciju…“

Otočna fuga je i svojevrsna obiteljska saga, u kojoj se sjećanja prenose s jedne generacije na drugu, gdje je Marasović pokazao svoj prigušeni mediteranski duh. Očito inspiriran stvarnim događa­jima, autor je ispisao budnim perom knjigu prošaranu dijalozima koje nastoji što bolje pretočiti jezikom vremena u kojem se radnja zbiva, jer pripovjedački se trenuci izmjenjuju između scena iz šezdesetih godina (Sanjinova generacija) i onih koji se zbivaju za vrijeme rata u obitelji njegova oca Frane. Štoviše, poigrava se sa sličnostima ili obiteljskim atavizmima. Obilna uporaba dijalekta još jedan je element originalnosti ove knjige, kao i dugo trajanje romana, a oživljavanje teme s povijes­nom pozadinom književno je reformuliranje kakvom se sve češće posvećuju ozbiljni autori.

Ovaj roman je književna uspješnica u mnogim aspektima, a među njima je i decentni, suptilni humor koji prožima svaku stranicu. Mara­sović to koristi virtuozno. S ove točke gledišta, Otočna fuga je donekle i društvena satira koja diskretno osuđuje ideologije prošloga stoljeća zaglibljene u svojim proturječjima i pomalo razočaravajuće unatoč naletu optimizma koji je obuzeo zemlju nakon rata. Likovi se moraju nositi s nedostatkom infrastrukture, birokracijom, težinom tradicije, društvenom preobrazbom zbog brutalne tranzicije na socijalističku ekonomiju, patrijarhatom, čija se inercija suprotstavlja pasivnom otporu, do pokušaja ženske emancipacije (što autor ukazuje u liku Marije), endemskog alkoholizma. S velikim žarom i neobičnom sposobnošću, Marasović utiskuje likove u čitateljevu glavu: Frane, Tonko, Ane, teta Elza, Sanjin… i mnoštvo sporednih likova zaslužuju biti protagonisti vlastitog romana jer su intrigantni, ljupki, složeni i upečatljivi. No, nadasve snažan lik, u drugom dijelu romana slabije vidljiv, ali snažno prisutan, svakako je glazbenik Pero, koji prelama događaje u romanu. Autor mu na početku knjige daje ključnu ulogu, ali se tek u kasnijim poglavljima posredno objašnjava piščeva posebna vezanost uz taj lik. Dočim, Marasović s naj­simpatičnijim likom u ovom romanu ustvari igra igru zrcala – između sebe kao autora i lika Sanjina. I to do te mjere da zamagljuje granice.

Radnja romana teče brzo, a izmjena dvaju vremenskih trenutaka, posebice u drugom dijelu knjige, daje ritam i uklapa se u pripovjedni zaplet. Knjiga bez maski i velike retorike uspijeva ispričati odselja­vanje u Ameriku, strah i ratno nasilje, ubacujući refleksije o životu, ljubavi i uspjehu. Autor se hrabro ulovio u koštac s teškim problemima i konačnom pripovijedanju o njima oplemenjujući ih. Ovo je, naime, rijetko književno djelo koje niti na jednom mjestu ne spominje riječ pomirba, a sadržaj je prepun takvih trenutaka – pomirbe i tolerancije, čak i u političkom smislu.

Ono što i kako Nenad Marasović piše upravo je bit modernog i “revolucioniranog” romana, obilježenog voljom i sposobnošću da postane “prastara sustavna semantička forma”, književni stroj, racionalno usmjeren na hvatanje i iznošenje na svjetlo dana povijesno-društvenih promjena, koje ni nakon toliko godina još nisu posve isplivale na površinu.

Anticipirajući sud o romanu Otočna fuga, ne može se točno izreći zbog čega je ovo jako dobra knjiga, ali da je sve što je čini dobrom unutra – to jest.