Piše: Marijan Grakalić

Skromna ali sve zanimljivija ”Galerija Vladimir Buzančić” smještena gotovo spektakularno barem kada se o ovoj prilici radi na kraju grada, ovoga je puta na svu sreću i uz svaku pohvalu, izabrala javnosti predstaviti izložbu Milisava Vesovićeva (1953.), posvećenu duhom i djelom ”Gorgoni” odnosno avangardnoj tradiciji iz koje izrasta umjetničko iskustvo koje je izravno i duboko uvjereno u to kako je bitna sudbina umjetnika i umjetnosti da mijenja svijet oko sebe. Iako je i tijekom ove godine bilo raznovrsnih pokušaja da se tematizira značenje predstavljanja umjetnosti u post-socijalističkom kontekstu i u drugim ili širim rasponima, jedinstveni sukus i doživljajnost Vesovićeve izložbe idejno nadmašuje prijašnje pokušaje jer na ozbiljnijoj slutnji i suučesništvu u umjetničkim kretanjima posljednjih desetljeća predstavlja za kulturni i urbani Zagreb makar fragmentarno ali ipak bitno čitav simbolički slijed autonomnosti naše umjetničke avangarde i njenih nastavljača. Daleko od svakog manifesta, ali ipak vrsno probrana, ova izložba pretpostavlja aktualnost onih duhovnih stremljenja prikazanih ovdje ne samo ponekim radom Đure Serdera ili Josipa Vanište, već je ona ujedno i svojevrsni homage  Juliju Kniferu, Ivanu Kožariću i Marianu Ješovaru i drugima koji su činili ”Gorgonu” krajem pedesetih i u šezdesetim godinama prošlog stoljeća i bitno obilježili hrvatska umjetnička stremljenja. Istodobno, ona uključuje i čitav niz mlađih umjetnika koji su neupitni nasljednici idejne i praktične  umjetničke autonomije kao osnove kasnijoj Novoj umjetničkoj praksi. Naravno, Vesović ovdje nema potrebu da se, kao autor izložbe pridržava neka bitne rekonstrukcije prakse ove umjetničke avangarde niti ikavke formalističke poetike, već fragmentarno i receptivno pokazuje kako i takva izložba kakvu je stvorio predstavlja vrijedan i nenadomjestiv društveni i dakako, umjetnički projekt.

Cijela je ta Vesovićeva izložba sazdana od vidljivih i prikrivenih spojeva koji se prelamaju u izričajima od neke gotovo naslijeđene askeze duha ili kadriranog minimalizma zaboravljena objektiva prošlosti pa do procvale osjećajnosti koju iskazuje crvenim cvijetom na reveru sakoa, umrežavajući na taj način i sebe samog i sve nas ondje prisutne u sudjelovanje koje nema tek ambijentalnost već pretpostavlja izazov i zamku koju posjeduje svaki istinski umjetnički doživljaj. Kako jesam naglasio, pretpostavka svega toga nije tek mogućnost i vještina, znanje, već i neporeciva rana na srcu koja i zbog koje se tek dopire do bolne višeznačnosti lijepog i jedinstvenog. U tom pogledu njegov cvijet u zapučku isti je kojeg pronalazimo u svom bogatom crvenilu kakvog iskazuje na izloženoj fotografiji neobične nježnosti s performansa Stilinović – Radovanović održanom u Galeriji suvremene umjetnosti u Kulemrovim dvorima, kako stoji napisano: prije rata. Ujedno ta fotografija cijeli događaj veže za nedavnu prezentaciju post-socijalističke umjetnosti i njene subverzivnosti održane u istom prostoru (a o čemu smo ovdje već pisali). Dakako, odmah je tu i negacija prikazana aktom Joze Četkovića naslovljenom ”Cesarica” a u kojem bljeska u svom sjaju žensko tijelo izničući u toj bjelilu iz tamne pozadine fotografije uz poruku kako polje boje mora biti uništeno, iako bijelo ostaje bijelo. Posve autonomno, dakako. Potom se bje i igra figuracije opet vreće u pastelnom koloriti ”Čovjeka u kutiji” i slike ”Na ringišpilu” Željka Lapuha  koje maglovito ali značajno raspredaju priču o zatočenosti sudbine djetinjstvom i formalizmom društva, dok pak slika ”Naprava iz pasaža Vero” Jadranke Sever evocira fetišistički ritual ženske štikle i sudbine odlaska koji nije po mjeri životnom križu i njegovom okružju, a u cilju traganja za izvršavanjem svog osobnog i umjetničkog obasjanja. Nadalje izdvojio bih zasigurno i prekrasnu rad koji prikazuje Gorana Trbuljkaka ispred koje u jednoj kutiji pokojni Tomislav Gotovac drži natpis ”Zamka za snimatelja”, a u kojoj Vesović pokazuje ustvari i samog sebe i to daje fotografija medij što na poseban način konzervira propadanje, odlazak i savladavanje enigme opstanka trenutka zatočivši se u kadru koji nije ništa drugo do neposredna i iskrena životna minijatura. Osjećajnost za alegoriju ljudske sudbine, posebno u vidu one koja potencira neprovidnost svakog plana, izražena je u ”Umjetničkoj bračnoj akciji” Vlaste Delimar i prerano otišlog Željka Jermana čuvenog po instalaciji ”Ovo nije moj svijet” ispisane na roli foto-papra i izloženoj svojedobno na jednom beogradskom bulevaru. Opet, tako ukazujući ne samo na labirintnosti umjetnosti već i na njenu težnju da se autonomno odnosi prema totalitetu svijeta i života. U smislu intimnog rukopisa Vesović dodaje i fotografiju sa izložbe Vladmira Dodiga Trokuta u Kulmerovim Dvorima, dakako, opet apostrofirane izrijekom ”prije rata” a na kojoj bjelinu zida dokida struktura brojnih križeva i njihovog crnila ne tek kao inspiracija misterioznosti svih religija već kao transformacija svijetla i svijeta, kao metamorfozu koja gotovo alkemijskom porukom posvećuje čovjeka oslobođenog i autonomnog u stvaranju.

Nemoguće je ovdje nabrojati sve radove i njihovo iščitavanje u habitusu Vesovićeve umjetničke pojave, no dakako da je nužno spomenuti nimalo usputnu već ponajprije znakovitu projekciju filma kontroverzne njemačke redateljice Leni Riefenstahl i filma ”Trijumf Volje” u kojem se upravo volja pokazuje kao osnovni temelj Hitlerova političkog uspona. Zaključujući njime svoju izložbu Vesović ustvari ukazuje na umjetnost kako kotrapunkt svakoj propagandi, pa čak i u tako radikalnom primjeru kada je umjetnost dovoljno autonomna da preraste i preživi osnovnu propagandnu namjeru zbog koje je bila dopuštena čak i u totalitarnim režimima. U rasponu od općih ideja umjetnosti pa do posve osobnog sanjarenja Milisav Vesović uspio je, crvenim cvijetom kraseći ranu na srcu, postupka jedne izložbe pretvoriti u rijedak poetski doživljaj. Kamo sreće da toga bude i više i češće.