Piše: Marijan  Grakalić

Vrijeme kosi ljude, odnosi živote, nestaju nam prijatelji i oni mili dragi, lica s Ilice ili Harmice, Petrinjske, koje je uvijek vrijedilo sresti, popričati ili jednostavno biti zajedno s tim ljudima u svoj onoj zatočenosti koju ima život umjetnika. U svojoj 90. godini preminuo je slikar Alfred Pal, čovjek nevjerojatno marljiv i misaon, drag, maštovit i neprikosnoveni doajen hrvatskog grafičkog dizajna. Uvijek blagonaklon i miran, čovjek je to koji je obilježio hrvatsku knjižnu produkciju svojim dizajnom, ali istodobno i cijelu scenu intelektualnog i književnog svijeta kojem je bio posvećen. Prisjećam ga se iz dana sada već zaboravljenih, uvijek u maniri jedne osobne tišine, kako planira izgled neke biblioteke u tadašnjem nakladniku Augustu Cesarcu, i onako mršav i visok, pogrbljen i kao oduvijek sjedi polako korača kroz Prilaz prema Trgu i dalje u grad. Alfred Pal bio je rijetko fina i ugodna osoba, savršenih manira i snažne ali mirne osebujnosti.

Rođen je godine 1920. u Beču, gdje se i školovao. Potom je školu nastavio u Krakovu, Vukovaru i Beogradu, a crtnje je učio kod profesora Detonija. Cijelu 1940. godinu pješke obilazi jadransku obalu, crtajući karikature po plažama, no već iduća 1941.godina bitno je obilježila kako njegovu, tako i sudbinu njegove obitelji. Prvo ga hapsi jugoslavenska policija u Novoj Gradišci, a potom ga ustaše zatvaraju u Logor Đakovo gdje je prebolio pjegavi tifus. Majka, sestre i rodbina nestaju mu 1942. godine u nacističkim logorima diljem Europe, a on bježi koristeći «propusnicu» koju je sam izradio u Crkvenicu, gdje se izdržava slikanjem. Talijanska vojna uprava hapsi ga krajem 1942. godine, i Pal je zatočen u groznom talijanskom logor na otoku Rabu, gdje dočekuje pad Italije 1943. godine. Tada je formiran rapski židovski bataljun, jedinstvena vojna postrojba u okupiranoj Europi, kojoj je i on pripadnik, a kasnije je pridužen 7. banijskoj diviziji Vojske nove Jugoslavije. 1944. godine i Alfred Pal sudjeluje na značajnom Kongresu kulturnih radnika u Topuskom, zajedno sa Marijanom Detpnijem, Pricom, Šestićem, Murtićem, Maurovićem, Mrazom, Jurom Kaštelanom, Jospom Depolom i brojnim drugim drugovima kojih već odavno nema, a tu se priključuje redakciji lista «Vjesnik» i kao takav dolazi u oslobođeni Zagreb 1945. godine. Tu se odmah angažira u gračikom uređenju novina, posebno onih ilustriranih koje su tada nastajale u bakrotisku. Od njegove brojne rodbine preživjela je jedino sestrična Heida koja se vraća iz Njemačke 1947. godine, no poslije odlazi u Izrael. Alfred Pal protjeran je godine 1949. na Goli otok, a tek nakon 1954. vraća se u Zagreb i radi kao transportni radnik, aranžer izloga i prevoditelj s njemačkog jezika.

Grafika i slikarstvo bili su ipak njegova domena i predmet trajnog interesa, pa tako 1964. godine postaje članom ULUPUH-a. Od značajnih biblioteka koje je on opremio i tako obogatio našu dizajnersku i opću kulturu navedimo biblioteke Evergreen, HIT, ITD, Latina & Greca, Alfa i Omega, Zlatna knjiga, Sto najvećih, Biblija (1976), biblioteku izbora iz svjetske književnosti, Stoljeća hrvatske književnosti (1995). Značajno je i to što je Alfred bio inicijator ZAGRAF-a, naime prestižne nagrade na području grafičkog dizajna. Iako je mnogo slikao uvijek mi se znao potužiti da je kao slikar, ustvari neshvaćen. O tome je imao različite doskočice, no vrijedno je istaknuti  kako je njegova prva slika pod nazivom Stražarska kula nastala tek 1961, godine, dakle u njegovim već zrelim godinama. Taj period šezdesetih obilježava i izložbom «Stratišta» od 27. grafičkih listova. Godine 1974. nagrađen je godišnjom nagradom Vladimir Nazor za grafiku u monografiji Sutjeska. A istoimenu nagradu za životno djelo, grad Zagreb mu je dodijelio ove godine.

Odlazak Alfreda Pala odlazak je prije svega prijatelja i umjetnika, čovjeka visokih estetskih dometa, i žive legende hrvatske grafike i knjižnog dizajna. Bio je on čovjek koji je na fin ali i upečatljiv način obilježio kulturu ovog grada i naše zemlje, ali i nenadomjestiva priča svih tih silnih i nevjerojatnih zbivanja koja su vezana za sudbinske trenutke povijesti i politike. S njim odlazi i živo svjedočanstvo o stradanjima, ali i ono o vlastitoj osobnoj hrabrosti uspinjanja i dokazivanja, konačne pobjede u vlastito ime i poradi umjetnosti koju je volio i bio joj predan. Ne preostaje mi ništa drugo nego s velikom zahvalnošću pozdraviti tog sjajnog čovjeka, velikog umjetnika i krasnog prijatelja: Zbogom Alfrede, čast mi je bila od neba do zemlje što te poznajem i što si bio tako drag i divan čovjek.