Piše: Marijan Grakalić

Izložba slikara Josipa Zankija (1969) u Gliptoteci HAZU-a u Medvedgradskoj ulici pod nazivom ”Oltar” uistinu svjedoči o jednom nadasve nesvakidašnjem artističkom poduhvatu duha koji istražuje fascinaciju vlastitog unutarnjeg prostora onim ponajprije tajnim što je načelno nepojmljivo kao i onim mističnim pa time inače neprikazivim. Iako se možda može činiti kako se radio o naizgled apsurdnom poslu, slikovitost tog htijenja izložena je u 18 velikih platna crtanih crnim i srebrnim akrilom u monokromnom štihu, potom i u dva oltara izvedenih u istoj tehnici polivalentno tako da se mogu listati u četiri stranice koje korespondiraju sa četiri tajne svijeta i četiri elementarna  alkemijska prapočela svijeta, te video instalacijom na kojoj su snimljeni razni ljudi koji posjećuju Velebit, od planinara i domorodaca, pa do akademika Kožarića. I ovdje kao i u brojnim prijašnjim ostvarenjima Velebit ne tek kao planina već kao oltar duhovnosti osobnih mitologema slikara Josipa Zankija postaje središtem umjetničke i mistične čežnje, izazovnim tabuom karakterističnim kao oltarom svijeta koji se divlje i prkosno uzdiže nad svim ljudskim ograničenjima i slabostima. Tako na svojim slikama, prostoru zasićenom grafizmom, slikar ponajprije upućuje na slojevitost vidljivih činjenica koje provociraju uobičajenu vizuru dovršenosti svijeta objektivne spoznaje kakvu predstavljaju znanosti i tehnika modernog vremena. Tu se pojavljuje jedan gotovo lirski redizajn mitskih sadržaja, bilo kao panorame oltara koji svoju kožu ima od šuma, granja i trava, bilo kao mjesto u kojem kao u labirintu mističnog krajobraza žive patuljci, trolovi i vilenjaci. Hladnoća crteža korespodentna je s hladnoćom neba koje stoji iznad planine, oltara koji proističe na čudesnost transcendencije, pitajući se o tajnama skrivenim u smrznutim zvijezdama dalekog i razderanog kozmosa. Tako je ta cijela predodžba time uzvišena na način oponiranja prirodnom ali ograničavajućem zelenilu planine, mirisima bora, vlazi blata i gnjileži šume, svodeći je na čistu artificijelnost kakva se ustvari i podrazumijeva za nešto što je neizrecivo i po svojoj osnovi nedodirljivo drugačije nego slutnjom duše. Nije samo cijela planina prikazana u toj maniri, već i njeni fantastični čuvari, koji ovdje za razliku od bajkovitih prikaza, stoje kao neka ukleta zdravica ponad smisla nastajanja i nestajanja bilo čega. S druge strane Zankeovi radovi ovdje prikazani, ne slijede tradiciju demonologijskih ili astroloških crtarija i slika kakve su stvarane još od sv. Tome pa do Dantea, i kasnije bile uzorima u modernoj. One ustvari ponajprije izražavaju elemente iluminatorskih djela na način da se predodžba i doživljaj fokusiraju kroz svojevrsnu čudesnu lupu  čitavog svijeta čime i sama planina postaje oltarom duše. Iste one koju je već prije u ranijim djelima crtajući svoje izvanredne crteže i grafike mirila, Zanki koji je diplomirao još 1994. u klasi profesora Miroslava Šuteja, ostajala na tim posebnim mjestima širom svih tih velebitskih proplanaka i uzvisina svjedočeći ne tek o tome zašto se u sjeni planine tražio dom nego i o stanju pučkog hermetičkog smisla in partibus infidelium. Slika ledene zvijezde u šumi nastanjenoj fantastičnim bićima kao izvorni zakutak mističnog krajolika ona je panorama zavičaja na koju nas ovom izložbom podsjeća slikar Josip Zanki, pri tome maštajući kako astralne slutnje i pitagorejska geometrija mogu pronaći način da se uzdigne iz beskonačnog labirinta slika koje usamljeno i zagonteno stoje ovdje, ispod neba. Zato je ova izložba, ustvari, oltar.