Piše: Marijan Grakalić

Danas je preminuo Boško Petrović, prijatelj i čovjek neposredne srdačnosti, istinski umjetnik i zaljubljenik u glazbu, u Jazz kojeg je još kao klinac slušao na američkim radio-postajama maštajući o tome kako će i on jednog dana biti dio tog urnebesnog svijeta slenga, zvukova, brbljanja i senzualnosti što nadrastaju okvire građanske livriranosti uvodeći u svijest svojevrsnu ozbiljnost nesputane privlačnosti muzičke ali i životne improvizacije. Snaga snova i zaljubljenost, više-manje slučajno dobivena poduka na maloj violini od Jozefa Maheka, češkog vojnog glazbenika u mirovini u Karlovcu za vrijeme njemačke okupacije, kada je Boško na lokalnom sajmu još kao dijete prodavao kipiće svetaca, American Forces Network radio koji je emitirao glazbu Louisa Amstronga i Colemana Hawkinsa, i neoboriva čežnja za tim posebnim i autentičnim zvucima udaljenih megapolisa Zapada bili su okruženje i inspiracija izrastanju njegovog osebujnog umjetničkog izraza kasnije ponegdje naslovljenog i kao Balkanski jazz. Već tada Boško je pokušao te nesvakidašnje muzičke izvedbe interpretirati na violini, ipak, pravi angažman bilo je kada je daleke 1954. svirao harmoniku s kvartetom Radana Bosnera i napravio svoje prve muzičke snimke. No, onaj čuveni i za njega autentični izražaj Boško Petrović ostvario je na vibrafonu. Instrumentu što ga je u podrumu Radio Zagreba u Šubićevoj ulici odbačenog rajem pedesetih pronašao jazz pijanist Mihajlo Puba Schwartz koji, ustvari, nije volio harmoniku. Boško je bio odmah oduševljen tim instrumentom i njegovim karakterom jer se tu ujedno spojila lepršavost klavira kojeg je isto svirao, kao i moći harmonike i njena veselja, te s ritom bubnjeva što ih je također ponekad udarao. Ritam i neodređenost bili su onaj sukus glazbenog duha koji se potom desetljećima pretakao preko rubova melodijske arome, ističući Boška Petrovića kao suverenog kralja bivše jugoslavenske i poslije hrvatske Jazz scene.  Nemoguće je nabrojati sve značajne glazbenike i legende s kojima je Boško svirao, no legendaran je njegov sastav Zagreb Jazz Quartet, kao i kasniji Zagrebački Jazz Kvintet, te bezbrojne varijacije i suradnje na muzičkoj sceni koje je na kraju objedinio u svom B.P. Klubu u Teslinoj ulici u Zagreb kao jedinstvenoj i neponovljivoj kulturnoj sceni.  Ono što je tu postalo važno i neponovljivo, skroz od zadnjih godina osamdesetih do danas, bila je ta nepatvorena društvenost koja se svakodnevno potvrđivala. Okupljali su se tu svi. I glazbenici, pisci, pjesnici, poslovni ljudi, odvjetnici, slikari, medicinari i osobe posve neviđenih profila i afiniteta, uvijek nagrađeni srdačnošću i neposrednim šarmom Boška Petrovića, prijatelja i umjetnika, ali i ikone čitavih generacija što su stupajući i živeći ovdje u ovom našem panonskom platu, u zakutku velikog i dalekog svijeta, uživale u doživljajima jazz pustolovina i originalnosti jednog duha, u neponovljivosti jedinstvene i nadahnute sudbine.  Nepomirljiv sam u tome osjećanju tuge i tišine koja nas sada razdvaja. Palim gramofon i puštam njegovu ploču. Ne znam postoji li kakva druga pokora, nešto što posvećuje izgubljene trenutke i one kojih više neće biti, ali sada mi je opet bliže iako ne dostaje osmijeh, sjaj u očima i duhovita doskočica. Dragi Boško, sviraj gdje god bio..