Piše: Marijan Grakalić

U petak je nenadano preminula Daniela Tkalec (1963.), germanist, nakladnik i književni prevoditelj, no ujedno i osobnost koja je trajno zadužila hrvatsku kulturu jedinstvenim prijevodima kao što je to primjerice dvotomno Goetheovo djelo ”Učenje o bojama”, ili knjiga njemačke mističarke Hildegard von Bingen ”Boga gledati”, a zatim i kritičko izdanje Theophrastus Bombastusa Paracelsus ”Živa baština”, te drugih vrijednih dijela kao što je ono od Marie-Louise von Franz ”Snovi”. Isto tako njena prije nekoliko godina oformljena nakladna kuća ”Scarabeus” objavila je brojne i značajne prijevode naslova C. G. Junga, Mircea Eliadea, Edgara Morina, Flussera, Oskara Batschmanna, Philippa Waltera, Rudolfa Otta i drugih uglednih europskih pisaca i autora. Već desetljećima na domaćoj nakladničkoj sceni nije bilo tako snažne i jedinstvene pojave autorske vedrine i smisla koja je  u kratko vrijeme izvanrednim izborom naslova i dobrim prijevodima na originalan način obogatila jedan do tada debelo zapostavljeni i prazan kulturni prostor. Posebno je to važno reći jer su interesi njenih biblioteka donosili naslove s područja znanosti, povijesti hermetizma, prirodne filozofije, analitičke psihologije, kulturne antropologije i povijesti religija, što je uistinu nesvakidašnji interes male i privatne nakladničke avanture. Hrabro i samopožrtvovno, radeći ”od doma” Daniela je stvarala svoj svijet knjiga i misli nadilazeći mjeru malograđanske profitne utakmice zbog koje nam se brojni naši izdavači gade, idealizirajući snove i pretvarajući ih u cijele biblioteke, pa tako, ako igdje postoji ona čuvena biblioteka onostranog Babilona o kojoj je pisao Jorge Luis Borges sada su i njene knjige i ona sama tamo u tim krajobrazima mašte i onog znanja koje je vječno i oduvijek dostupno mentalnom uživanju.

Folnegovićevo naselje kupa se u popodnevnom suncu jednog prijašnjeg ljeta. Moj cimer odlazi biciklom na Štros, a Daniela pomalo raščupana i nasmiješena slaže knjige u maloj sobi prašnjave kuće, skladištu njenih ostvarenja koje joj je povoljno iznajmio frend, izvjesni gospodin Novak. Sve se tu zbiva između kave i pljuge, u nekom redu što je poznat samo njoj, ali funkcionalan unatoč brigama, dugovima i situaciji svijeta koji je zatomio instinkt za kulturom. Družimo se danima. U vrtu nekog drugog popodneva pečemo roštilj. Svira jazz. Moja frendica s faksa, Goga zalila je suknju uljem. Daniela me nagovara a im čitam moj, kako veli, ”švajneraj” – roman o ragbijašima i kurvama. No tu je Madunić s radija. Čovjek učena glasa, pa on preuzima taj ”posel”. Ne nedostaje ni vina ni komaraca u ljetnoj noći. Sve je smijeh odjednom, a noć traje prema osvitu. Sada mi se to sve čini gotovo idiličnim bezbrižnim dobom. Zaista, i manje groznim. Kao da je tada u atmosferi postojala optimistička neposrednost, pa i  je i njena izjava ”raditi knjige”, ustvari, bila izraz životnog veselja, vedrine budućnosti u kojoj će se, zamislite, čak i čitati. Zasigurno i pisati. I čitalo se. Pisalo dakako. Time je sada, uistinu, neprebolnost još i veća. U pravom smislu riječi Danijela Tkalec bila je svojevrsni stup društva i kulture, napose onog Zagreba oduvijek odmaknutog u samom sebi izborenu dekadansu vlastite originalnosti koja ne želi biti kolporter bilo čije i bilo kakve promocije, već istinski život koji ne treba nikakvu dodatnu hrabrost da bi bio svojom vjerom i mjerom. Biti djelom jednog svijeta što ne pristaje na laži, činiti ga ljepšim i pametnijim, osebujnim i u svemu tome još dopunski nadoknađivati nekulturu, bila je moguće krajnja neumjerenost, no svakako očita i gotovo sudbinska odrednica. To je ono nešto što ustvari i imaš i nemaš, ali je dakako prisutno i nadoknađuje sve, od podstanarstva, potucanja, gladovanja i izgubljenih snova, pa do prvog izdanja neke knjige i sreće koja te dohvati kada ti se njeno lice smije iz izloga knjižare na Trgu republike. Nema tu niti jedne magije koja može nadomjestiti to osjećanje stvaranja, kulture koja prethodi uglavnom svemu, jer bez nje ne bi postojale niti knjige a niti ljudi.

Daniela Tkalec tako je svojim radom postala nekom vrsti velike mame svima onima željnima pravog štiva i dobrog književnog ukusa. Žena za koju možda gradski očevi kažu kako nije zavrijedila da neka ulica ima njeno ime, ali čini mi se da zasigurno jest da ga ima čitav kvarta ili makar neke rijeke. Nezaboravna ljeta za Danijelu, bila su baš na rijeci, Mrežnici, uz čije se slapove nalazi njena brvnara. To je pošta u koju dolazimo vikendom odterečujući se bremena tjednog rasporeda života, prašine grada i konvencionalne mašte kako bi se ona ovdje ”na divlje” preporodila. Skupljali su se tu pisci, umjetnici, kipari, fotografi, profesori, djeca i čitav onaj svijet koji čini neupitnu postojanost tako inače podcijenjene pismenosti u najširem smislu. Zelena rijeka bući u svojim slapovima, po vodi plivaju labudovi bijeli kao snijeg, u pozadini gore iza ceste klopara brzi vlak i za fućka, pa prođe kao i sve, a rijeka teče i dalje primajući u svoje krilo i tijela i duše, noseći snove i čežnje svim svojim silama. Ove zime uoči novog ljeta prešao sam preko dugog drvenog mosta nedaleko tog ladanja nekako za prvog snijega baš u doba svetkovanja. Povrate se misli i osjećanja kao da su izronila iz zelenih riječnih virova, i sada u toj noći uviru u mene vračajući slike i pjesme, u raspoloženje opuštenost jedne davne silvestarske noći i veselja što prirođeno takvim događajima. I bi mi tada mostu u ranom mraku odmah žao što je eto nema tu, a isto tako nekako ispada kako se ustvari upravo zbog samoće koja se potkožno uvlači u čovjeka prijatelji trebaju voljeti makar u mislima i željama, i kad nisu stvarni, pa i onda kada ih nema. Rijeka je fenomen prolaznosti, ali ne i odsustva svega. Biti svoj unatoč svemu, prolaziti dalje unatoč jecajima, ognjištima koja gasnu, nadati se i prkositi opsesiji propasti, upravo je ono što je bila Danielino svojstvo. Vrlina koju je posjedovala i koju je razumjela istom jednostavnošću kakvom se zna da rijeka ima dvije obale. Ona sada stoji na onoj drugoj, i nadam se u svoj iskrenosti, tuzi i vjeri, kako joj ne nedostaje one neizbrisive osobnosti zbog koje ćemo je pamtiti  i voljeti iako je zašla pod sjenu vječnosti. Zbogom, draga.