Piše: Marijan Grakalić

Stojimo pred japanskim veleposlanstvom na Zrinjevcu. Tisuće je ljudi ovdje. Prestali su udarati bubnjevi, pogasile su se baklje i nema zvižduka niti povika u koje su do ovog trenutka bili ogrnuti prosvjedi. Težina šutnje sada je golema i prerasta dalje zagušujući buku grada i udaljene sirene. Stojim s upaljenim upaljačem u ruci, onim znakom koji ne može nadrasti tu strašnu kob katastrofe dalekog Japana, ali može plamenom posvjedočiti suosjećanje. Isto ono koje večeras u ranoj zagrebačkoj noći  nadrasta sve drugo i svojom spontanošću i mirom u ovom trenutak zrači ljudskošću koja je gotovo sveta. Ljudi ovdje stoje. Ima ih iz svih staleža, mladi i stari. Dirljivost dotiče duše suzama. Nadam se kako uistinu postoji onaj beskonačni opraštaj prema kojem je ustvari oduvijek usmjerena sva nevinost zemaljskog bola. Pa čak i onda kada je apsurdna zato jer nadilazi mogućnosti čovjeka. Ni život niti smrt ne može se uzdići iznad savjesti. Jedino ona daje nam mogućnost onog najdubljeg suosjećanja koje ne traži ništa zauzvrat. Samo sudjeluje i pokazuje kako nema te prepreke srca koje ga može odcijepiti od čistoće, niti odvojiti od neumorne ganutljivosti. Ona kao da je sklupčana u dnu srca, i sada pokazana u ovoj masi svijeta, snažno izražava kako dragovoljna djela a ne riječi postaju primjer onoga što je istinitost osjećanja. Doživljaj je to zaogrnut sveopćom tišinom, jer mu je sve drugo i tako strano. Akutagawa Ryunosuke u svojoj noveli ”Bilješke upućene jednom starom prijatelju” razmišljajući o ništavilu kaže kako je ”svijet u kojem živimo proziran kao staklo”, no moguće je da je i krhkiji od njega i da tek u slomljenom staklu možemo vidjeti tu surovost koja dotiče konačnošću sam život. Prisjetim se svih tih strašnih slika koje do nas dolaze: pomračine katastrofe, noći s odgođenim osvitom, pomaknute zemaljske osi, ogromnog talasa blata i mora, uzdrmanih elektrana, razrušenih cesti i pruga, ljudi zatečenih smrću, ranama i nesrećom gubitka, čitavih nestalih naselja i opustjelih predijele koje vrište jezivim kricima pustopoljine, i ne mogu ne osjetiti tu strašnu nemoć koja je u stanju svakoga ogoliti pred sudbinom iščeznuća. Ne znam je li postoji onaj Raj na Zapadu koji otvara svoja vrata samilosti i praštanja, je li negdje usitinu onaj čudesni otok Fudaraku kojeg Amida namjenjuje spašenima. Također ne mislim da je moguće odustati od života, sigurno ne ako je vjerovati bonzi Kukaiju koji posvećen meditaciji ostaje zatvoren u pećini nekog dalekog brda kako bi jednom u budućnosti ipak ponovo ustao. No, sve to upućuje na nadu. Na ono osjećanje koje unatoč nesreći i patnji teži biti poretkom ovog svijeta, onome što ustvari treba svu našu ljubav i pažnju kako bi mi sami dalje dostojno živjeli naše živote  Sada povorka odlazi dalje, protest se nastavlja, a ispred kuće na Zrinjevcu ostaju upaljene svijeće. Njihov plamen nije tek privid. Svijetli u noći iznad svakog prigovora o naravi ljudskih suza.