Piše: Marijan Grakalić

Svaki je život tajna. Posve jedinstvena, i ponekad na neki način i opisiva. To se nedvojbeno naslučuje iz izložbe fotografija Mare Milin posvećene prerano preminuloj kultnoj zagrebačkoj umjetnici Izabeli Šimunović, otvorene 29. ožujka u ”Cro art photo klubu” koji se sve više predstavlja kao nezaobilazna pošta hrvatske umjetničke fotografije. Sada fotografije golemih formata na kojima je Izabela golog i oslikanog tijela, snimljene davne 1994. godine u atelijeru Tonija Franovića na Gornjem gradu potvrđuju dojam takve slutnje, jer pred njome riječi često bivaju nemoćne. Izvire tu ponajprije onaj neizreciv način da se pogledom dotakne karakter umjetnice, da se naprosto vidi i znade kako je Izabela bila istinska ”neukroćena goropadnica” i perjanica čitave jedne generacije naših vizualnih umjetnika. Izbija tu snaga života unatoč bjelini tijela oslikana puderom i sitnim crvenim arabeskama, mrtvom štafelaju u pozadini slike, i perspektivi palete s bojama nehajno postavljenim na starinskom stolcu. Sve je tu u prilici iskazati onu neutaživu žeđ pustolovine koja stoji u biti svake umjetnosti, ali je kasnije, baš putem umjetnosti, nadilazi ostajući svjedočanstvom trenutka i nadahnuća, mašte i ljepote neukroćene i ne zakočene strahom i sličnim ogradama nametnutih životnih prosjeka. Cijela je ova izložba tek maleni dio niza od 99 fotografija snimljenih nekad prije kao performans za časopis Gala Style, no ipak, i sada i ubuduće dostatna kako bi bilo svjedočenjem one gotovo eruptivne prirode  Izabelinog karaktera. Izražavaju se to sve njene osebujnosti i gotovo tvrdoglava samosvojnost koja je došla do izražaja već u studentskim danima kada ju je na Likovnoj akademiji, danas također pokojni profesor Miroslav Šutej izbacio iz svoje klase. Vrlo srdačno Izabela se potom upisala u klasu kod grafičara Frane Para iako je i tu odmah došlo do nezadrživih iskrica. Tako je na onodobnoj godišnjoj izložbi studenata Izabela nezadovoljna mjestom na zidu za svoju grafiku, a koje je odredio profesor Par, tu grafiku protestno objesila na plafon. Svatko tko je poznavao Izabelu ostao je osvjedočen u jednu hrabrost koja se sitničavo vidjela baš u svemu. U svojoj slikovnosti ona također na jedan koketno onirički način oslikava svu tu simboliku raskoljene vlastitosti između nenadmašne ženstvenosti, putenosti i ljepote, dok pak s druge strane istodobno ostaje u objelodanjenosti djetinjeg i nevinog svijeta svojih snova. Nikad mi nije bilo do kraja jasno što je u tim janusovskim strepnjama kod Izabele bilo svjesno a što nesvjesno, no svakako, ona je imala sav onaj šarm koji plijeni kao da se najednom nađete s nekom od predstava grčkog boga Hypnosa, pa sada, i ono što je najskrivenije i najluđe, najednom postaje atrakcijom potrage, uživanja i umjetnosti. Kako u slikama u kojima je apostrofirala primordijalne temelje slikovne kulture, tako i u život Izabela je svojom osjećajnošću ostala nenavikla na bilo kakvu površnost. Uvijek je tu prisutna ona dubina i svježina koju posjeduju ljudi koji nisu ograničeni ničim drugim do svojim snovima, a njeni su bili takve jačine da se tu u jednoj sekundi sna mogao doživjeti čitav jedan život sasvim svojim bolima, ljubavima i radostima. Ista potka krasi i fotografije Izabele koje je izložila Mare Milin, pa zato zahvalnost doživljaja ne može biti potpuna ako barem u snovima ako ne nigdje drugdje Izabela nije s nama.