Piše: Marijan Grakalić

Fotografije Mije Vesovića izložene na izložbi ”Poletova Zvečka” u svratištu ”Cinkuš” na Gornjem gradu nisu tek emotivna činjenica generacije urbanog Zagreba koje su tu i prije odrastale, već su i dokument i svjedočanstvo minule epohe. One su ponajprije primjer osjećajnosti osamdesetih, jedna saglediva otvorena rana na srcu koja se simbolički  iščitava crnom pozadinom od baršuna  na koje su stavljene, svojevrsnim florom duhu i nadama sada daleko odmaknutim, a nekada tako bitnim kao što je bitan i onaj od krvi i snage satkani pogled kojeg svaka mladost posjeduje kada gleda u budućnost. Cijela izložba je ponajprije prilika gdje se javlja izvorno suosjećanje sa nama samima, sa cijelom jednom generacijom koja je izmislila Novi val, Polet, Zvečku, Tobacco Road. omladinsko novinarstvo i živjela u svijetu drugačijeg senzibiliteta od današnjega. No, istina je i to kako se to suosjećanje pojavljuje i zato jer mi još uvijek možemo sanjariti, pa nas prilikom izložbe Vesovićevih fotografije potresa bitno pitanje: gdje su oni snovi koje smo sanjali onda kada su one nastale, gdje su snovi mladosti i što im se dogodilo? Neumoljivim činjenicama onaj Zagreb kojeg smo poznavali, voljeli i u kojem smo onda živjeli, sada je zauvijek nestao, odrodio se i premetnuo u vrijeme fetiša profita, pa je kolaps kulture i društvenosti pogođen strašnom istinom pada ispod nivoa već prije dosegnute epohe. Nekako se ističe dojam kako je miran san tek sjećanje ili  pogled na Vesovićeve fotke, i da gledajući njih u nama ponovo oživljavaju davno minula i zaprečena iskustva i osjećanja. Ponajprije se to odnosi na fotografiju jednog ženskog portreta koja je svojedobno bila tiskana kao naslovna stranica ”Poleta” pred čijom svježinom kao da nestaje svaka turobnost, iščezava moguće i umišljena mjera ukletosti današnjice, a unatoč svoj zbrci oprečnosti koje nas pritom progone, ispod osmijeha vedrine koji nas gleda sa te slike moguće je naslutiti i onaj apsolutni smisao pobune kojeg sadrži svaka mladost. Tako unatoč svojevrsnom utvarnom paklu sadašnjosti putem fotografija opet dosežemo samo srce minulog vremena, njegovih nada i htijenja, strepnjom i pogledom odbacujući sve zamke labirinta protoka vremena i društvenih mijena, kako bi zadobili dosluh s tom čežnjom koja nas je nekada nadahnjivala mišlju i osjećanjima da se putem duha i osobne kulture razrješavaju sve nevolje. Vesović vješto i potpuno nadilazi u svojoj umjetnosti općeprisutni komercijalni trik koji leprozno prilijepljen na misaonost današnjih generacija ustvari svodi stvarnost na jednu tamnicu spoznaja i sloboda, nudeći odgoj radi koristi i korist kao mjeru svega pa i fotografije. U tom pogledu jasno se razabire njegova umjetnička usmjerenost ka neposrednosti i nesputanosti, slobodi koja je nenaplativa, i koju i on sam ponekad osjeća kao kaznu. Kao ono svojstvo koje je prisutno kod svih grešnika koji ne žele živjeti i stvarati drugačije nego uzletom, onim umjetničkim pročišćenjem koje nadilazi užas misterija banalne kloake gdje se svaki dan nagurava kao onaj Sudnji, pa se baš zato svaka njegova izložba, kao i ova, svrstava u red nezamjenjivog doživljaja.