Piše: Marijan Grakalić

Prozračna kapija umjetnosti u staklu prvenstveno slika, potom i i vitraja i fuzije, tanjura i zdjela, gdje se reflektira pažnja gotovo dopunskom ljepotom gordosti uživanja u umjetnosti otvorena je na drugom katu Gliptoteke, do kojeg na žalost ne vode uznosite kristalne stepenice koje bi samim time nadopunile dojam jednog uistinu preobraćenog svoda gdje se zbiva pravo iskušenje pustolovine. Već dugo nisam vidio tako potpunu suptilnu izložbu nekog umjetnika, kao što je ova slikarice i kiparice Ljerke Njerš kod koje vještina, nadahnuće i čistoća izražajnosti nije tek ono što nenametljivo ali konstantno privlači pažnju, već se tu iskazuje kao izgleda trajna kvaliteta izvornosti i vesele čilosti. Nema tu izgnanstva one tako zavodljive zanosne dražesti, već sve objedinjuju niti zadovoljstva pred pogledom gdje se otpečaćuje čitava jedna dimenzija rukopisa u staklu poniklog u središtu nekog sna, pa trijumf tonova doprinosi umjerenom oslobođenju od raznovrsnih strahota banalnog, a izložene umjetnine liče na staklenu začaranu šumu u kojoj svijetlo može, gle čuda, posve izravno zasjati i zbuniti svakoga, pa i neko usputno ogledalo. Ljerka Njerš diplomirala je na Školi primijenjene umjetnosti (Keramički odjel) u Zagrebu u klasi poznate keramičarke Blanke Dužanec, a slikanje je studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i diplomirala u klasi profesora Marina Tartaglie 1961. godine. Na neki način ova izložba ispunjenje je obećanja kojeg je dala prilikom izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt prije više godina, gdje je nagovijestila da će se više baviti staklom kao medijem umjetnosti, riječima: ” Sada ću s tom tehnikom koju sam razvila, krenuti i u veće formate. U tijeku rada prvog dana bila sam vrlo uzbuđena što će se dogoditi nakon pečenja. Nisam bila u potpunosti zadovoljna. Krenula sam dalje. To je ta fuzija, stapanje. Tu se događaju razne strukture; mjehurići, boja preko boje. Što je više intervencija, to je staklo robusnije i teže.” Tako sada imamo prilike vidjeti podjednako i ornamente i kolor gotovo art decoovske predostrožnosti na brojnim uporabnim odnosno primijenjenim predmetima koji plijene priviđajući se kao instrumenti nekog svijeta u kojem je potpuno odbačena tmina. No, imaginacija vrsne koloristike ipak i unatoč svemu, najupečatljivija je na slikama od stakla rađenim u kombiniranoj tehnici koje viseći tamo predstavljaju estetske zvijezde nekretnice cijele izložbe. Svojom glatkom površinom i fenomenalnom dosjetljivošću suptilnog načina opažanja koji se kad ih se promatra uočava između pogleda i samog zbivanja one su pretpostavljene u jedno iskreno ognjište sanjarenja, odabrani izraz u kojem i lik s motivom čovjekove ljepote lakoćom zrcali u toj rastvorenoj i nježnoj osjećajnosti. No ono što krasi slike u ovoj simfonijskoj prigodi svakako je finoća koja taj medij, staklo, spaja s neočekivanom dimenzijom buktinje volje i pažnje, samog kolorita ali i crteža odnosno linija, pa čovjek stiče dojam da promatra promjenjive sunčane pjege u nekom zaustavljenom značenju pred kojim eto, ljepote radi, i učtivost šutnje nije ništa drugo no pretpostavka suptilna uzvrata ponovo u onaj pomalo arkadijski zavičaj nadahnuća, neizostavnog u odabranom izrazu Ljerke Njerš.