Piše: Marijan Grakalić

Neke stvari nemaju nikakav nadomjestak, čak i kada prođu ostanu tek neprežaljeni fenomeni, ponekad i onaj daleki eho nekog drugog svijeta i vremena koji nas i danas nekom silom nagoni da preoblikujemo sebe, svijet i maštu. Takvo je osjećanje i s muzikom novog vala i onom nešto kasnijom iz nje nadošlom koja se danas još ponekad ostvaruje kroz leinerovu Rock galeriju i slične muzičke projekte što se vraćaju glazbi osamdesetih. Ne može se stajati predugo onkraj onog svojstva koje donose ti zvukovi koji se s lakoćom probijaju kroz svakodnevna uobičajena stanja istodobno pitajući o tome kakvo je to začudno iznenađenje utvaranja, raskošnosti i dodira iskrenosti što nas tom prigodom obuzimaju. Ponekad, kada Boris i Mišo Hrnjak sviraju ”Azru” svoje i moje mladosti prelomi se trenutak, pred očima iskrsnu davno prošle situacije, posvete se tada neke intimnosti koje više ne postoje, i onda potom svijet opet ode dalje, i bude bolje i bude ljepše i duši i tom vremenu koje neprestance juri sve dalje. Postoji tu trunka onog razmišljanja pa čak i osjetilnosti što je po prvi puta iskazana odavno, još u pokretu Mlade njemačke lirike i to upravo kod pjesnika i novinara po čijoj je pjesmi ”Azra”, kultni domaći bend, i dobio ime Heinricha Heinea. On kaže kako je ”vrijeme Gospa pjesnika”, iz čega je kasnije i nastao pojam ”Zeitgeist” (duh vremena), a koji nas očito slijedi iako zapodjenut u osebujnoj rokerskoj maniri prelamajući se u našim osobnostima i u kulturi urbanog Zagreba od kraja sedamdesetih pa sve do danas. Ne zaziru od njegova svojstva niti stvari ”Haustora” ili ”Vještica”, odgonetava se čak i u novim u Sacherovim stihovima o ”Mornaru koji je iznevjerio more” upravo kao svjedočanstvo prijeloma ove naše ljudske epohe. Istodobno taj duh autentične glazbe nalazi se stalno u opreci prema svemu onome za što osjećamo da odlazi dalje i nestaje u svim tim budućnostima dok u nama i dalje postoji doživljaj i iskustvo koje je nepodijeljeno u vlastitoj svježini. Postoji tu naizgled čarobna neodređenost. To je onaj spleen koji je ponajprije prepoznat kao autentičnost grada i njegovog identiteta, stanovnika.

Zagreb se ne može zamisliti bez osamdesetih i kultnih elemenata kulture i glazbe što je tada iznikla na njegovom asfaltu, mjeri duha što nadilazi privremeni red ovog ili onog načina pojavljivanja slike svijeta. Svaka je ideja vremeplova u ovom slučaju posve neutješna. Nije to zato jer se ne borimo s nedostatkom prisjećanja, već se ovdje radi o neprebolnosti koja se iskazuje u umjetnosti, glazbi i riječima, u odrješenju iskrene zbunjenosti koja ne želi šutjeti već se pokazuje duhom vremena koji je na bitan način utjecao na živote svakoga od nas. Ne mogu se ni u kom smislu odreći novog vala ili Zagreba a da ne postanem sam sebi tuđ ili stranac. I koliko god da uzrastu one sile koje svakom otkidaju dio po dio duše i odnose ih onamo gdje umiru ili nestaju težnje, razmišljanja i čitave generacije, koliko god to bilo neprebolno, surovo i teško, uvijek ću pripadati tom duhu koji ustvari, drugu domovinu i ne treba.

Ipak, Prožima me slušajući novu stvar Leinera, Sahera i Hrnjaka naslovljenu ”Mornar koji je iznevjerio more” osjećanje da sam tek sluga sudbine čija je daleka obala ostala negdje daleko iza, pa se zato plovidba često predstavlja tek kao neko zarobljeno vrijeme a ne kao ona nekada obećano radovanje i htijenje. Možda baš zbog toga postoji i dojam iznevjerene budućnost, iste one koju rastačemo noćima sve dok nas ne savlada dremljiv okus vina ili rakije. Svako je lutanje po pučini neki oblik nadstvarne gladi koja nastaje kada nam prerežu simboličku pupkovinu i odvoje od korijenja, pa smo zato možda nalik nekom tek imaginarnom refrenu one nikad dosanjane zbilje, ustvari oni neprilagođeni izgnanici obale čijih se mirisa i zvukova još sjećamo, kao mornari zaneseni upravo mjesečarski nestalnim optimizmom plime i posvjedočeni onim sveopćim rodbinstvom u životnoj pustolovini, umjetnosti ili možda telepatiji kao idealnom obliku srodstva. Umjetnost, pa time i nove stvari koje nastaju u novovalnoj tradiciji, način su koji ne dozvoljava da je svijet uvijek isti, pa i matična luka kada se u nju ponovo vratimo nije tek ispaštanje ili ponavljanja prošlosti već mjesto od kuda se isplovljava u svako iduće i novo putovanje. Tako i sada na ovoj plovidbi unatoč čudnovatosti pomorskog sujevjerja, pomamama neprijatnosti, utvarama združena grijeha, iscrpljujućoj besanici, svim naizgled predodređenim osudama, strahu od vjerolomne pomame, usamljenom požaru u pustoši pučine te tolikim banalnim preinakama istine ili nervoznim nehatima odustajanja, postoji nada za blagoslovom rasprostrta stola u mornarskoj kolibi na pronađenom otoku gdje nestaje svaka pa i mitska glad istodobno zalječujući groznu nagriženost sudbine što je stvara ona nevidljiva ali sveprisutna unutarnja sol. Onaj sastojka iskušenja koje proizlazi iz svakog prijelomom doba načetoga srca bez kojeg nema odlučne smionosti niti poticaja za plovidbu, kao što nema niti svitanja zore na pučini bez neba.

Glazba i umjetnost tako može biti predmetom i oduševljenja i senzacija zbog kojih se, ako su jedinstvenog osjećanja, neće uvenuti na burnom moru. Tako svaka plovidba nije samo dosezanje novog i aktualnog zvuka ili oblika žudnje, već je ujedno i evolucija prisjećanja poznatim riječima prema imaginarnoj prošlosti. Jedinstvo toga opredmećeno je recimo u skulpturi Borisa Leinera ”Omladinka s mobitelom” koja simboličkim posjedovanjem prošlog i aktualnog nadilazi površnost nalikujući svjetioniku koji iako nijem, povezuje obale, doba prije i poslije prijeloma cijelog iskustva našeg vremena. Postoji prilika da ponovo pristanemo uz onu obalu gdje postoji umjetnost budućnosti, onakvu kakva je to svojedobno bila glazba ”Azre”, ”Vještica” i ”Haustora” a sada glazbenog projekta ”Leiner&Hrnjak’. Svako je pristajanje tek naznaka novog putovanja, dosluh zvukova onog vječnog otoka slobode iz sna koji je odmaknut od poimanja snage i slabosti svojstvenih neizvjesnosti. Uostalom, iako se po jednoj mudroj misli ”ista stvar ne poduzima dva puta u istom stoljeću”, nije naodmet napomenuti da kako i novo stoljeće iskušava svoju plovidbu do slobode, drugi način da se zatomi ona već spomenuta vječna glad za lutanjem. Uostalom, sreo sam nedavno na pješčanom sprudu mornara koji je postao mađioničar, pa zato i nije začudno da iz prošlosti dolazi nešto jedinstveno i dakako posve drugačije od poslovično najčešće izloženih fatamorgana.