Piše: Marijan Grakalić

Danas više ne postoji aktualnost one književnosti koja se nekada nazivala studentskom, omladinskom ili književnošću mladih, kao i mnoge druge dobre stvari, i ta je pospremljena pod novo osiromašeno nebo koje ponegdje teže nego olovne zavjese pritišće vizionarsku kulturu. Početkom osamdesetih pojavila se ideja osnivanja Književne omladine Hrvatske koju je promovirao pisac Pero Kvesić, a iz nje je nastala prva omladinska knjižara na početku Tkalčićeve ulice, kasnije pretvorena u birtiju. Sjećam se da smo Stipe Orešković i moja malenkost jednog subotnjeg popodneva tamo betonirali pod kada je došao Branko Čegec kasniji urednik kultnog časopisa za književnost generacije ”Quoruma”, i raspričao se o teoriji sintetizma.  Tako se pojavila ta nova teorija čije su plodove sintetičke prirode književnog djela na neki način kasnije baštinili Edo Popović, Mate Bašić, Edi Jurković, Dragan Ogurlić, Dejan Kršić, Zorica Radaković i drugi autori. Uz to, ubrzo se pojavila i njena kritika koju je napisao Vjekoslav Boban, što je zajedno sa Čegecovom teorijom objavljeno u jedinstvenoj brošuri. No dakako najznačajniji događaj bilo je pokretanje ”Quoruma” kao časopisa za književnost i teoriju kulture gdje smo objavljivali svi i gdje su se prelamali esencijalni interesi cijele jedne generacije. U to vrijeme književna proizvodnja bila zastupljena i u listu ‘za kulturu ”Oko” kojeg je uređivao Josip Brkić, a književnu rubriku ponekad Borivoj Radaković. Uz to postojao je i tjednik ”Studentski list” koji je objavljivao priče i druge kratke književne forme i gdje su pisali Milko Valent, danas pokojni Borislav Vujčić i Željko Jerman, ali i mnogi dugi pisci i umjetnici. Da mi je u to vrijeme netko predložio da napišem preporuku o knjigama koje bi svaki student trebao pročitati taj bi tekst imao samo jednu rečenicu – pročitajte sve i uopće me ne bi brinuo njen utopijski karakter. Naravno, ne zato što tada nisu bile napisane sve knjige koje danas postoje nego zato što je čitanje knjiga bio naš Internet, google, način na koji su se svi nedostupni svjetovi postojali dostupni i gdje se čovjek iskreno mogao predati duhovnom uživanju. Knjižare, pogotovo ona inostrane literature u Gundulićevoj ulici koja više ne postoji, bile su čitav planetarij ideja, ukusa, užitaka i spoznaja, prijelom pukog sivila duha i mogućnost da se anticipiraju vrijednosti i sadržaji kulture nepobitno neizostavni u stvaranju vlastitog pogleda na svijet. Uostalom, svijet to je knjiga.

Nekako mi se ovdje ne navodi klasična lektira u smislu preporuke što bi ustvari bilo to neizostavno štivo koje bi ”proširilo vidike” ili bilo ”temeljem kulture”, da ne kažem ”osnovom obrazovanja” studentske generacije. Danas se tako i tako na raznovrsne načine studentski život, pa i život sveučilišta i raznovrsnih izniklih ”učilišta” svodi na neku vrstu komercijalnog dušobrižništva za budući život, kao da su posrijedi pomazanja koja će sama po sebi garantirati blagostanje i sreću. Pri tome se odavno izgubilo iz vida kako je ustvari bitan karakter sveučilišta u jedinstvu obrazovanja i istraživanja odnosno stvaranja, da je to stoga posve specifičan način proizvodnje a ne stjecanja svijesti, i da se dakako tu ne radi  tek o predodžbi nekog budućeg općeg ili osobnog profita. Kako god bilo, uvijek postoje knjige koje posjeduju svojstva fascinacije nakon čega bar na trenutak ako ne duže cijeli svijet izgleda drugačije i čije čitanje preparira možda ne toliko misaonost koliko senzibilnost.

Knjiga koja na neki način prethodi raznovrsnim obrascima apokaliptičkog mentaliteta djelo je književnog pečalbara rođenog u Podgorici, izgnanika koji vlastitu nesreću duhovne nepokorenosti odrađuje u Londonu zadržavajući lik ekstravagantnog intelektualca, Borislava Pekića, naime njegov žanr roman ”Besnilo”. Mučni kraj svijeta istodobno je ovdje i meka za sve vrste hipohondrije, a naglašena je već u uvodnom navodu Nostradamusova proročanstva: ”Velika zaraza doći će s velikim metkom. Pomoć je blizu, ali lijek vrlo daleko.” Mutirani virus bjesnila koji s putnikom iz nekog dalekog kraja siže na najveći Londonski aerodrom i protiv čega se ne nazire efikasni lijek, početak je kraja svijeta i ljudskog roda. ”Bijesnog psa” spominje još Homer kada opisuje Trojanca Hektora, iako u to doba nema spoznaja o virusu. On se ukazuje tek kada je 1962. godine izmišljen elektronski mikroskop. Virus ima oblik metka i predstavlja po prof. Libermanu ”najsavršenije stvorenje u kozmosu”. Opisujući cijeli slučaj pojave i širenja zaraze, brojne detalje, paniku koja je pri tome zavladala i pojedinačne sudbine žrtava, Pekić stvara napeto i asocijativno štivo u kojem se na kraju svijeta mogu iščitati i temeljne nedoumice koje postoje još od njegovog početka. Fantastična knjiga namijenjena ponajprije onima koji zbog bilo kojeg razloga neće završiti faks ali će ostati živi.

Drugo djelo koje bi moglo ili trebalo biti dio svake studentske lektire knjiga je  legendarnog američkog pisca Charlesa Bukowskog ”Bludni sin”. Radi se o autoru koji je svojim pisanjem proširio granice literature, barem kada se radi o buntovništvu i anarhizmu, funkciji alkoholnih para u ljudskom životu i ostalim kontroverzama koje prate stvaranje i boemštinu. Ovaj roman gdje se on u liku mladog Henrija Kinaskog vraća svom djetinjstvu i odrastanju, ne bez izvjesnog pijeteta, posvećuje ”svim očevima”, što ustvari i nije zabuna. Naime, njegov je njega izbacio iz kuće još kao dječaka, pa Bukowski  luta od jedne do druge obale Amerike trbuhom za kruhom. Nigdje se nije skrasio, pa se vratio u Los Angeles gdje radi svakojake poslove svakodnevno se odajući piću. Tako piše: ”Los Angeles je bio dobro mjesto. Tu je živjela masa bijednika. Bit će lako izgubiti se među njima.” Naravno, ne treba to shvatiti kao neku očinsku preporuku, već kao izraz one osnovne dileme koja od početka do kraja predstavlja osnovnu okupaciju njegovo književnog stvaralaštva a to je ideja besciljnosti. Podjednako je ona pozadina života koja se iščitava i u ranijim djelima kao što su ”Zabilješke starog pokvarenjaka” ili pak u ”Pričama o običnom ludilu”. Ispovijedajući samog sebe kao čovjeka bačenog u agonije ulica velegrada Bukowski s nesumnjivom lakoćom opisa i dijaloga oslikava svu gorčinu ali i svu nježnost potrošnje života koji je odmaknut od dohvaćanja nekog višeg ili ne znam kakvog smisla. Roman namijenjen ponajprije onima sklonima depresiji koje ni dobre ženske noge ne mogu uvijek razvedriti, i koji i kada završe studij neće biti sigurni što bi u stvari trebali sa sobom učiniti pa će se povinovati manirama dosadnog braka i sigurnog posla. Za njih je ovo štivo otkriće novog kontinenta.

Možda će zvučati egzotično, no iduća preporuka tiče se jednog klasika (nikako iz nakaznih reklama), čuvenog lika američke izgubljene generacije, pisca i novinara Ernesta Heminwaja i njegovog ranog romana ”Sunce se ponovo rađa”.  Radi se o romanu briljantnih dijaloga koji je sastavljen od priča pisanih 1923 i 1924 godine koje je romanizirao pod nazivom ”Fiesta”, a da bi kasnija izdanja imala prvospomenuti naslov. Smještajući radnju romana u Španjolsku, provocirajući smrt na koridma i zabave lovom, ljubavi prema sudbinskoj plavuši i kipteći od strasti za životom, poznavanjem manira ali isto tako posvećen piću i bludu, Hemingway  ovim romanom postaje zahvaljujući novinskom mediju kultni autor čitave jedne generacije koja u njegovoj književnosti i nazorima pronalazi ona stereotip za kojim žudi u svojim snovima, nemajući snage ili hrabrosti da ga uistinu i živi. Pustolovnost, prometejski nagon da se prkosi i bude inatljiv, redefiniranje vječnog erosa i tanatosa u svjetlu moderne civilizacije i nepristajanje na malograđanski životni milje tek su neke od odlika koje krase književnost ovog pisca. Na nevjerojatno životopisan način on svojim pisanjem pokazuje kako sve može biti pustolovina koja u sebi sadrži sve odlike mitskog herojstva. Vidljivo je to ne samo u ovom romanu već i u djelima ”Zbogom oružje”, ”Smrt jednog popodneva”, ”Muškarac bez žene”, ”Imati i nemati” i drugima. Na svoj način Hemingway se bavi apsurdom života, pa o tome kaže i sljedeće: ”… pisac je prisiljen poći daleko izvan mjesta gdje se nalazi. Tamo gdje mu nitko ne može pomoći”. Tako tu cijena autentičnosti pretpostavlja svojevrsno izgnanstvo, stvarno ili simbolično, no dakako kao onaj bitan  doživljaj koji obilježava ne samo njegova pisanja nego i drugih pisaca iste generacije što ih je Gertruda Stein opisala riječima ”Svi ste vi jedan izgubljeni naraštaj”. Ova knjiga najbolje je štivo za one tvrdoglave studente koji su skloni pozitivizmu i ne vole čitati, a često im je sva mudrost svijeta skučena u jedno jedino slovo, jednu knjigu ili neku usput popabirčenu misao. Jer, kako u njoj kaže sam Hemingway: ”Teško je biti vol”.

Kao zadnju preporuku dvoumio sam se između više naslova, ali sam se na kraju ipak odlučio za ”Hazarski rječnik” Milorada Pavića ponajprije zato jer ima podnaslov ”Roman leksikon u 100 000 riječi”, a napravljena je u dvije verzije, muškoj i ženskoj. Radi se o knjizi koja predstavlja pisanje jedne stvarne i fantastične povijesti na način koji dakako nije tek puko sastavljanje leksikona već istodobno i zapisivanje snova i razmišljanja o jednom nepostojećem svijetu i zemlji, narodu koji postoji ili je postojao pod okriljem mita i legendi i gdje za razliku od prethodnih ovdje spomenutih djela likovi slijede sudbine one tajne povijesti čiju funkciju shodno numerološkim i drugim nevidljivim zakonitostima ispunjavaju. Tako u svakom pogledu sam ”rječnik” postaje oživljeni karakter koji kao i ljudi živi i umire, razvija se i posjeduje svoje ljubav, mržnje i pustolovine, doživljava nezavisno stanje koje je iznad vremena pa je zato sveto, ali isto tako nije imun na podzemne i gotovo bludne situacije propasti u duboko podzemlje fantastične iracionalnosti. Knjiga koja će posve zaokupiti štrebere, iako nije bezopasna unatoč tome što se autor u uvodu kune da ”čitatelj neće morati da umre ako je pročita”.

Na kraju prisjetio sam se i slogana koji je osamdesetih obilježio književnu i teorijsku produkciju studenata u Ljubljani. Naime tamo je tada izlazila jedna biblioteka sva u bijelom s nacrtanom krticom u kutu i zvala se Krt (knjižnica revolucionarne teorije).  Uz to na naslovincma je bila i poruka: ”Knjiga je oružje, uzmi je u ruke”. Ne znam koje je najbolje oružje za sadašnji trenutak, ali razmišljam kako da ulovim miša koji rovari po biblioteci. Moguće bi mi dobro došle tamne naočale, snažna stolna lampa, magnum sa skraćenom cijevi i narezani meci, ili  da se ipak,  posvetim knjizi? Uostalom, to i vama želim ali ne iz mišje perspektive.