Piše: Marijan Grakalić

Neobično topla noć za početak studenog prolazi kroz Zagreb odnoseći sa sobom dalje raznovrsne misli i sjećanja što se pred kraj kalendarske godine susreću u pitanjima i odgovorima o svemu onome što nas je u njoj zadesilo. Tu je golemi šator na Trgu bana Jelačića sa portugiscem i kuhanim kobasicama, drvenim stolovima i klupicama, koji cijelom tom ambijentu daje dojam izgubljenog predgrađa zaboravljenog u nekoj debeloj provinciji, dok sa susjednih ovdje sklepanih štandova dopire graja vašarišta, a krezubi svat cereći se prodaje balone napunjene uzduhom što ih okomito uzdiže prema nebu. Srce Zagreba djeluje kao mjesto koje bi rado sve svoje nevolje prepustilo nekom drugom. Unatoč poznatom orisu kuća izdiže se sumnja o tome da  se radi o nekom neobičnom progonstvu što poradi aktualne tiranije materijalne koristi isljeđuje i svijest i dušu pri tome nepatvoreno unižavajući sve i svakoga. No unatoč svemu tome umjetnost i u takvom okruženju može postati svojevrsni incident, posve neobičan i odmaknut od neizlječiva utrnuća srca i mozga, a što je pokazao nastup legendarne Naturalne mistike  u petak navečer u šatoru na Trgu bana Jelačića.

Naturalna mistika je bend nastao početkom osamdesetih među polaznicima Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu koji izvodi i njeguje regge. Nije tu u pitanju neki tek odbjegli zvuk bubnja ili slučajnošću zagubljeni ritam koji se kao nezgoda prelama u ovoj noći. Ovo je događaj pri kojem i zatečene prilike ostaju iznenađene voljom da se stvori umjetnost unatoč svemu, dok se snaga zvuka i vibracija uzdiže s glavnog zagrebačkog trga tresući nam i tijelo i dušu. Nesputani zvuci i ritmovi upućeni k istinskoj težnju slobodi nisu tek jeka pobune robova na nekom dalekom i sada već maglom zaborava pokrivenom otoku, već izraz danas rijetke avangarde na domaćoj muzičkoj sceni koja njeguje i priziva one obole generacijske osjećajnosti koje su od Zagreba osamdesetih napravile mjesto prepoznatljivog i stvarnog života. Wake Up And Live! – lomi se kao poklič onih oduvijek traženih težnji da se oživi pobuna suosjećanja sa svim onim na ovom svijetu što je uskraćeno i obeshrabreno, utučeno u sputanost i odvojeno od slutnje sreće i njenih odbljesaka. Naizgled se sve čini neprirodnim. Debeo čovjek s kobasicom u rukama, neki mali ćelavac nalik na zlog genija koji svog susjeda polijeva mineralnom vodom, zalutale gospođe u potrazi za toplim osmjehom i kuhanim vinom, adolescenti što ispod prišteva skrivaju svu težinu odrastanja i samodokazivanja, mešetari i priučeni konobari, sijaset svakojakih likova i prikaza tu su zaskočeni i svi skupa čine nestvarno podneblje koje otrgnuto zvukom reggea više ne pripada ni prostoru ni mjestu.  Očito, svaki prostor može biti prilika za događaj koji nadmašuje posvjedočeno izgnanstvo ukusa i pameti, naravno, ako se pri tome dogodi takva predstava kakvu je ovdje pružila Naturalna mistika.

Na žalost, strahota konzumne prirode nije tek svugdje prisutna agonija već i osnova košmara koji je najčešće ravnodušna prema svemu što nije dohvaćeno komercijalnom ili merkantilnom formom identiteta. Pa i zbog tog razloga koji prepoznaje samo ono što se može iskoristiti i prodati, nastup Naturalne mistike u šatoru na trgu, osebujan je događaj. Iznenađujući čin koji se prelomio i potvrdom opće zbunjenosti kojoj smo te večeri prisustvovali jer nije bilo tamburaša, cajki ili novokomponiranih bosanskih pjesmica omiljenih kod onog sloja hrvatskog društva koje si je sudbinom i položajem priskrbilo više mjesto na prehrambenom lancu. Unatoč tome, Naturalna mistika nas je podsjetila na ono dobro i vrijedno, na ono svojstvo duha koje posjeduje vrijednosti koje su stalne i koje se ne mogu nikada potrošiti. Krasan i upečatljiv nastup, bolji od ijedne snimke na nekom nosaču zvuka do sada.