Pijmo prije no što će zadnji čas nas zvati
pijmo vino danas, nemoj nikad stati;
jer kad smrtni hropac dođe i uhvati,
nebo neće tada ni kap vode dati!
(Omer Hajjam, Rubajije, 93.)

Piše: Marijan Grakalić

Uoči večeri što prethodi prazniku svih svetih i u kojoj je po jednom prastarom vjerovanju dušama mrtvih dopušteno da posjete svijet živih, na zagrebačkom Gornjem gradu u svratištu ”Cinkuš” otvorena je izložba vinorela Ivice Kiša. Radi se o slikama naslikanima onim fluidom koji svojim svojstvima uzdiže dušu i zagrijava krvotok života, a plemenite crvenkaste nijanse tu zatočenih prizora vremenom tamne na papiru isto onako kako ”stari” vino kojim su naslikane, kao i mi sami zajedno s njima. Iako grčka riječ za vino (oinos) potječe od egejsko jadranskog pranaroda, što znači kako su i riječ i i samo vino preuzeti u Grka kao posuđenice, ovdje se ne radi ni o kakvoj novotariji ili likovnoj ”posuđenici” budući da je slikanje vinom drevna umjetnička vještina nastala u podneblju Mediterana. Prekrasne slike u crvenim tonovima koje odišu mirisom vina prilika su da se malo više kaže o odnosu vina, crvenila i drevnih motiva ljudske duhovnosti.

Upotreba boja u prvom slikarstvu ranih ljudskih zajednica podjednako je dio magijskog čina kao i sama slika koja ima vrlo vjerojatno i apotropejski karakter te nastaje tokom rituala. Dapače boje na ranim ritualnim predmetima, žrtvenicima i vazama u funkciji su obraćanja silama u koje se vjerovalo shodno štovanju primarnih vegetativno kozmoloških ciklusa, a posve nedvojbeno crvena boja (oker, cinober) od najranijeg doba karakterizira sveto i time ideju neumrlosti odnosno vječnog povratka. Marija Gimbutas koja je posebno istraživala kultove ranih neolitskih zajednica smatra kako je crveno boja Velike boginje, Majke Zemlje i života kojeg ona stalno iznova rađa pa je stoga ta boja simbolički regerativnog karaktera. Tako postoji osvjedočena praksa, i to na jednom širokom području ukopavanja mrtvih u grobovima okićene okerom, jer kako navodi Omer Rak ”pišući o problematici okera u prahistoriji ”ukop u maternicu analogan je sjemenu ukopanom u zemlju”. Zanimljivo je kako je još  kod Grka prisutan običaj Mundus patet (otvoreni svijet) povezan s boginjom Demetrom, a koji korespondira sa kršćanskim dušnim danom i gdje su u crvenilom ukrašenim posudama ostavljani hrana i piće duhovima mrtvih (demetreioi) koji se u to doba na tri dana vračaju u svijet živih. Neosporno je kako je crvena boja ono obilježje koje u holističkim predstavama pradavne Europe postoji kao jedan od medija što otvaraju put duši natrag u plodnu utrobu boginje odnosno žene, isto kao što i kasnije svojstvo crvenkastog ognjenog vina (vinum ardens) u alkemičara služi spiritualnom uspinjanu duše k svojem izvoru. Dapače, svetost crvene boje zabilježena je još kod ritualnih pokopa neandertalaca što se može ovjeriti nalazom groba tzv. Crvene gospođe u Wellsu čija se starost procjenjuje na oko 26 000. godina a koji je pokriven crvenim okerom, dok su recimo životinje nacrtane kredom u špilji u Lascauxu ispunjeni crvenilom kozje krvi, a što je ustvari magijski čin kojim se nastoji osigurati bogatstvo divljači potrebne za opstanak. Tako i novozavjetna poruka ”Ja sam pravi trs, Otac je moj vinogradar” (Iv.15.1-11,1.) značajna je uputa prema golemom protokompleksu mnogih ranijih predodžbi i vjerovanja koji kroz svetost bilja i njegovih emanacija, a time i boja, govore o duhovnoj povijesti čovjeka neodvojivoj od divinizacije zemlje i njenih plodova.

Upravo zbog toga nije nikakvo čudo da biblijski otac Noa nakon potopa prvo sadi vinograd, jer je vino podjednako dio ranih rituala kao što je kasnije i ona ”krv života’ koja se pronalazi u euharistijskoj tajni. Vino i čovjek neraskidivo su povezani. Marin Zaninović navodi kako je ”vinska loza prisutna u Europi već u tercijalno doba.” Ta divlja loza (vitis silvestris) služila je kao hrana i moguće kao suučesnik kulta još u pradavno vrijeme, pa tako u ogledu ”O ishrani prahistorijskih stanovnika Bosne i Hercegovine” Alojz Benac navodi da su stanovnici u naseljima sojenica u Ripču kraj Bihaća i Donjim Dolini kod Bosanske Gradiške jeli grožđe. No, posvjedočenost u religijski karakter ovog bilja pojavljuje se u Europi na području drevne Trakije, domovine kulta boga Dionizija, u doba srednjeg neolita u ravnicama Drame nedaleko kasnijeg antičkog grada Filipija oko 3500 p. n. e.. Zanimljivo je da tokom orfičkih misterija u kojima se slavi Dionizije i njegova sposobnost samooplodnje, prema Evripidu, vjernici moraju konzumirati samo ”hranu koja ne diše”, dakle bilje. Na ekstatičan i orgijastički način Dionizije kao božanstvo u sebi ujedinjuje i muške i ženske principe, preuzimajući kako misli Radmilo Petrović, i one kozmogonijske funkcije kakve je prije imala samo ”velika boginja – majka”. Povezanost umjetnosti s kultom ogleda se u kupama na kojima je često bilo napisano ”živi i pij”, a što se zasigurno odnosilo na vino i vjerovanje da ono uzdiže dušu. Čuvena je kupa majstora Egzekija koja se čuva u muzeju u Munchenu a koja pokazuje Dionizija u lađi ponad koje je ogroman čokot. Pijano stanje smatralo se svetim, ne samo u Grka, jer se držalo da se putem njega dolazi u izravan dodir s nadnaravnim. Samosavršenstvo kojem teže heladske misterije nemaju nikakve veze s idejom trezvenosti koja se u duhovnom životu anticipira tek mnogo kasnije i drugdje, ponajprije u visoko razvijenim religijama kao što su budizam i islam. No vino nije povezano samo sa slikarstvom, ono je na neki način od početka prisutno i pri drugim umjetnostima, pjesništvu, glumi, tragediji i komediji koje su svoje rane dane doživjele upravo u Dionizijevom kamenom kazalištu u Ateni. Mjestu u kojem su u početku izvođene dramatična prikazanja kozmogonijskih predstava, živih spomenika pradavnih vjerovanja da bi se postepeno kroz jedan duži vremenski period umjetnost emancipirala od mitskih i religijskih predodžbi, i doveo do oslobođenog umjetničkog izraza..

Postojanje loze i vina u našim krajevima još u prahistorijsko doba navelo je svojedobno i Milovana Gavazzija na zaključak kako ”pojedinosti iz pučke vinogradarske prakse” ustvari povezuju naša područja s jedinstvenim mediteranskim kulturnim nasljeđem. Tome u prilog govori i Marin Zaninović koji ukazuje na činjenicu da su Iliri koji su nastanjivali Jadransku obalu ne samo poznavali lozu i vino prije dolaska Grka, već i na pretpostavku da je putem trans-jadranskih seoba ilirsko pleme Entrijaca nastanilo jug Apeninskog poluotoka i sa sobom tamo donijelo daleko prije Grka vinogradarstvo. Ako se uzme u obzir da je na području naše obale rasla divlja loza, a i to da su Ilirska plemena bila susjedi Tračanima što su prvi uzgajali lozu od kuda su to preuzeli Grci, nije nemoguće pretpostaviti da su to isto napravili i Iliri. Povijest vina previše je kompleksno pitanje i ne iscrpljuje se tek kretskim i mikenskim vazama, već se ono spominje i u drevnijem mitu o Gilgamešu, potom u Hamurabijevom zakoniku, dok su pak posude za vino dio egipatske svakodnevnice već u doba osamnaeste dinastije. Upravo zato nije neobično kako vino postaje onaj eliksir koji posvećuje, krv božja i jedna od supstancija zavjeta koji obećava ”život vječni”, ili pak u svojstvu ”zmajskog eliksira” alkemijska panaceja za stvaranje čudesnog ”kamena mudrosti”.

Slikanje vinom, tim plemenitim sokom od grožđa, danas eto, evocira raznovrsne asocijacije i povijesne crtice, iako to istodobno svjedoči i općem iščezavanju skrivene svetosti koje je ovo piće nekad imalo. Tako je ono u raskoraku između skrivene tradicije svetog i nepostojanja njegove aktualnosti u konzumnom društvu modernog doba. Unatoč tome postoji očaranost vinirelima koja je nesvakidašnja, rijetka i suptilna metoda slikanja u kojoj prevladava impozantna monokromatska elegancija. Upravo to potvrđuje kako su uistinu samo detalji  značajni kada je u pitanju ova umjetnička praksa. Slike Ivice Kiša, slikara, kantautora, profesora, teoretičara kulture i domaće face s Trešnjevke odnose se ponajviše na panorame naših gradova i zgrada, na vizure koje sada u crvenim nijansama postaju ponovo nove ili drugačije i gdje sve odzvanja kroz ton, boju, skalu, sastav i oris kao jedno posve umjetničko posredovanje u harmoniji strukture svijeta i njenog izražavanja. Dojam je da su to slike u koje rado vjeruje srce, pa postaju neposredno bliskima kao da smo ih oduvijek gledali ili kao da ih znamo ili ih se sjećamo od prije. Tako je ova izložba, kao i mala radionica vinirela koja je uz nju održana i gdje se desetak namjernika okušalo u slikanju portugiscem, po svom karakteru nagrada. Naravno, ne tek vizuri ili pogledu, isto tako niti odvajanju duha od tijela kao uzročno posljedična fenomena vinskih bakanalija, nego nagrada koja se ponajprije odnosi na ponuđeno istraživanje u umjetnosti kao onaj jedinstveni fenomen koji pretpostavlja da nešto uopće i jest umjetnost.

Iako danas nitko ne zna kako je i kada nastao prvi vinirel, činjenica je da tek pojava industrije papira omogućuje da se vino kao slikarska boja pretpostavi kao medij koji omogućuje svu izdašnost ove tehnike. Bili su u kratkom periodu popularni početkom dvadesetog stoljeća, da bi potom nestali na dugo vremena pod najezdom boja i njihova usavršavanja. Pretpostavka je da su prvi vinireli izrađeni na području današnje Italije, moguće na platnu ili koži, ili pak negdje drugdje na području Mediterana. No, ono što zanimljivo jeste da sadašnja aktualizacija vinirela od strane Ivica Kiša predstavlja svojevrsni fenomen koji se ogleda i u tome što svaka slika osim potpisa autora ima i zapis kojim vinom i iz koje berbe je naslikana. Tako određeno arhiviranje vinirela postaje dodatni element interesa i proučavanja, a slika neodvojiva od one krvi života po kojoj je umjetnost jedino vječna.