Piše: Marijan Grakalić

Svima koji prate novinarstvo, najuzbudljivije je ono veliko, koje samo za sebe tvrdi kako je ekskluzivno, da nenadomjestiv sastojak gradskog duha i općenita savjest nacije. No za razliku od toga, daleko od takvih fensi šmensi pojava uvaženih nalickanih i često previše lepršavih kolega, postoji i novinarska svojevrsna ”zona sumraka” koja se zbiva oko malih i marginalnih projekata, oko listova i medija koji se iznenada pojave i zabljesnu da bi potom nestali i pali u ropotarnicu zaborav. I tu postoje likovi koji su nenadomjestivi, kako originalnošću tako i idejama. Jedan od njih je moj prijatelj Vladimir Milinović, doajen tabloidnog tiska među našim novinarima.

Na kraju jedne medijski uzbudljive godine kakva je bila 2011. i na početku nove apokaliptičkim mentalitetom opterećene 2012, u jednoj situaciji bremenitoj socijalnim i duhovnim katastrofizmom, u ”Runu” sam u goste pozvao poznatog zagrebačkog novinara Vladimira Milinovića, začetnika i spinera mnogih medijskih projekata, te negdašnjeg urednika ”Playboya”. Kiša je prestala i Opatička ulica djeluje nekako čišće. Rani je mrak. Sablasna silueta zgrade Sabora djeluje sablasno. Kroz zatamnjena stakla aluminijskih čuvarskih kučica također ne prodire svjetlo. Spopalo me jezovito osjećanje da su sve njih, i političare i čuvare, netom prije u tajnosti oteli vanzemaljci i da zato sve djeluje tako nestvarno i strano. Sada stiže i Vlado žaleći se da na cijelom Gornjem gradu nije uspio kupiti kuhanu kobasicu sa senfom, posve nesvjestan dramatičnog trenutka. Baš kad sam zaustio da mu prispodobim moje sumnje, krupna šankerica ga prvo izljubi kao rođenog brata, majčinski pogleda i zaključi kako je nesretnik sigurno gladan. Vlado samo razrogači oči i klimne glavom, a ova izvadi kruh i jeger, malo luka, i tako zasiti treptaj gladi u Vladimiru Milinoviću. Naprosto me obuzme milina, ne toliko zbog Milinovića koliko zbog toga što je to bilo nešto posve životno, za razliku od avetinjskog dojma neposrednog susjedstva.
Sjednemo sad u drugu prostoriju, opet je tu puno buke, ali ne obazirući se na to, Vlado započinje svoju priču. Kaže kako je njegov otac bio jedan od dvadesetak tisuća ljudi u bivšoj Jugi koji je kupovao sve moguće novine. Tako se veli, zahvaljujući tome inficirao tom vrstom medijske epidemije još kao klinac. Doduše, iako se još živo sjeća zasićenja tabloidima iz tog vremena, danas je tu i Internet koji je svemu tome dao prije nezamislivu dimenziju. Prisjeća se i bizarnog podatka kako je ”Slobodni tjednik” Marinka Božića izašao u prosincu 1989,i kako je na njemu pisalo da se radi o ”prvom jugoslavenskom neovisnom tjedniku”. Priznajem da sam takve detalje već pomalo zaboravio, a Vlado me podsjeća daje potom na tom prvom nacionalnom tronu žutog novinarstva pisalo kako se radi o ”konfederativnom” a tek zatim o ”hrvatskom” tjedniku. ”Kako bilo, snaga udara tabloidnog novinarstva na svijest društva i onih medijskog muljanja kojeg donosi žutilo i takvih novinarskih balona totalno me fasciniralo” – prizna Milinović, pa nastavi: ”doduše, ne vjerujem daje tu bila u pitanju neka teorija zavjere, što se kasnije tom projektu a i sličnima pripisivalo, kao da su dirigirane iz prikrivenih centara moći, masonskih i sličnih loža, ma kakvi. One su bile u svome početku jedan izraz super ega osoba gladnih javne pažnje i medijske slave, svakojakih spadala, zlih i otkačenih pseudo-genijalaca i raznovrsnih šegrta koji su ne birajući načine željeli zadobiti komad medijskog kolača i profita.”

Osvrnem se oko sebe, nije bilo nikog posebnog. Barem na izgled. Nikoga tko bi švercao pudlice preko granice hranjene sitnim količinama arsena da budu nabrijane na nestašluke, tko bi ih farbao eksplozivnim srebrom da izgledaju bolje nego tuste svinje u pivničkom dvorištu što ih opisuje Jaroslav Hašek u doba godine što prethodi kolinju i koje je ponajbolje za prodaju tih životinja. Vidim da ni Vladu ništa takvo ne brine. Nastavlja opservacije o Marinku Božiću, tabloidima i super egu kao mračnom izvoru samo-promocije i terapije koja nastupa onda kada super ego više nema načina da osobi dade odgovore na sva proturječja i zebnje koje pred njega postavlja život. ”Za takve je osobe, koje su obilježile početak novinarstva, tog žutog kod nas, u razgovoru karakterističan miran ali zabrinuti ton glasa, isti onaj kakvog su imali i komunisti u starom režimu. S jedne strane osjeća se u njima lagana pomirenost sa situacijom, a s druge njihove maštarije mitomanske su prirode i duboko su uvjereni kako su nezamjenjivi dio društva i bitni dio povijesti.” Jasno, pomislim, i one sasvim nemoguće vijesti negdje imaju svoj izvor, moguće u podsvijesti ili nadsvijesti, svejedno. Prisjetim se kako su tamo osim Božića, bili i Tomislav Wrus i Mate Bašić, ali i razno razni frikovi kojima je novinarstvo bilo tek isfuravanje vlastitih ograničenja i frustracija. Neki od njih su se poslije dobro uhljebili a neki posve nestali. Čitava bulumenta amatera, propalica, špijuna, kvislinga, škrabala i potucala prohujala je ranih devedesetih kroz ”Slobodni tjednik”, da bi na kraju završili kod Pavića u ”Globusu”, na HTV-u alias hrvatskoj katedrali duha ili pak u redovima opskurnih službi koje okupljaju denuncijante ili pak minornih političkih partija koje su tek izraz pameti jednog jedinog tamnog citata ili slova. Strašno nešto sve u svemu.

Prisjetim se sada sablasne okolice ”Rune” i avetinjskog dojma zgrade državnog Sabora, pa upitam Milinovića da li postoji ikakva teorija zavjere među brojnima u kojoj bi vanzemaljske ili neke druge nečiste sile ukrale naše političke djelatnike i transportirale ih u svemir ili neku drugu dimenziju. Vlado malo razmisli, pa dometne kako ima takvih apokaliptičkih motiva već u brojnim eskapističkim slutnjama koje su u narodu dio opće pobožnosti, ne toliko one crkvene već kao naravnog ljudskog nadanja da se čovjek ipak može nekako spasiti. Nekako me sve to malo razočara, da baš nitko nije smislio ništa djelotvornije u vezi s time. Malo su mi dosadne one priče o ljudima gušterima ili gmazovima koje tajno vladaju čovječanstvom. Isfurane su već i priče o tajnim plemenima vampira kojima narodi služe kao stado što ga oni ”pasu”, a i tu nema nekog bog zna kakvog razloga da ne jedu političare kada ispijaju krv svima ostalima. Možda su i vampiri neka vrsta meta-političara. Kako bilo, bila je ovo jedna sumorna noć, kao da je prepisana iz kultne knjige engleskog post-apokaliptičkog pisca Johna Wyndhama ”Dan Trifida” u kojoj inteligentne i genetski modificirane i masovno proizvedene biljke (Trifidi) stvorene zbog potreba za organskim gorivom ogladne i počnu proganjati i jesti ljude. Ljudi nestaju, baš kao što je čovjek i ovdje gore na hrvatskom Helikonu sve veća rijetkost u zimsko doba. Sva je sreća da imam status domoroca pa to prihvaćam bez nekog žalobnog eksperimentiranja.

”Ti si ustvari počeo raditi kao novinar ne u ”Slobodnom tjedniku” već u ”Studentskom listu” i ”Arkzinu” – upitam Vladu. On to potvrdi, a meni padne napamet da je ”Arkzin” kao jedan od prvih neovisnih listova koji se pojavio početkom devedesetih, i koji nikako nije bio po ćefu hadezeovskoj demagoškoj bulumenti tada javno proskribiran upravo iz pera prirepaka režima kao ”list za pedere, komuniste, lezbijke, crnce i Srbe”. Vlado reče kako se u to doba nije imalo gdje objavljivati, ako si uistinu želio pisati. Dakako, tako je dok nije bilo portala i Interneta stvarno i bilo. Kako sam nekada uređivao i dosta pisao u ”Studentskom listu” upitam ga je li moguće da je isti izlazio još 1992. godine. Naime, čudilo me to kako bi mi promaklo da je bar nešto od stare omladinske štampe preživjelo kasapljene u ”kulturnoj revoluciji” tog vremena. ”Ustvari nije preživio, ja sam ga obnovio.” – reče Vlado pa nastavi: ”Ustvari, ti si mi tada kao mladom novinaru dao dobar savjet. Rekao si mi da odem u redakciju nekih novina i tamo sjedim, pa da će me već prije ili poslije angažirati. Ja sam otišao u ”Puls” koji je bio sjajan proizvod. Tamo sam sjedio i to se uistinu i dogodilo. No, smetalo me to što nije izlazio redovito, nego onda kada je bilo novaca. Bilo je tamo sjajnih ljudi. Sjećam se da smo Tomislav Klauški i ja počeli istodobno tamo pisati. Mislim da sam tada bio pritisnut mitom o novinama. Smetalo me to što ne postoji rutina i neki datum kada bi se novine trebale pojaviti na kioscima. Smislio sam da imamo novine koje bi izlazile svaka dva tjedna i pojavljivale se vani svaki drugi utorak. Otišao sam svom prijatelju Mariju Mandariću i sve mu to ispričao. On je povukao novac od raznih fondacija, Soroša, grada Zagreba itd., i tako smo napravili ”Studentski list”. Mentori su nam bili tvoj kum Boris Perić i Siniša Radaković. Ustvari, bilo je to nešto strašno. Obilovalo je mladenačkom energijom, ali u zanatskom smislu nikako nije štimalo. Nekako kad smo već napravili dvanaesti broj više nisam mogao. Bio je to čisti kupus. Promatrao sam tada taj naš ”Studentski list” i ”Arkzin” koji je bio jugoslavenski i komunistički, ali je zanatski sjajno izgledao. Tada dam pozdravio svoje drugove i rekao da ja to više ne mogu i otišao u ”Arkzin” koji je bio u fazi demontaže zbog sukoba s pokojnom Karmen Bašić i Ivanom Zvonimirom Čičkom.”

Svejedno, kako bilo drago mi je da je netko obnovio ”Studentski list” pa makar i na kratko vrijeme. Mislim da sam tamo prvi tekst objavio još davne 1976. godine kada je on bio glasilo studenata. ”Vidim da ti danas uređuješ portal ”Story.hr” – upitam Milinovića. ”Da, ja imam i svoju pravnu osobnost. Zove se Media agent i bavi se tabloidima, tako da pomažem i savjetujem i u nekim drugim projektima. Ma htio bih reći da sam bio jako povrijeđen onda, kada je Arkzinu ukinuto financiranje. Tada smo prešli na mjesečni ritam da s nešto malo novaca izdržimo što duže. Drago mi je što i danas kada uzmeš u ruke neki broj tog lista iz 1998. godine on ipak nije bezvezan i ima svoju esejističku težinu.”

Neko otvori prozor da se birtija malo razlufta od dima. Tišinu Opatičke ulice naruši brujanje nekog bijesnog auta iz kojeg je pod najglasnije vrištala narodnjačka glazba. Vlado pripomene da je upravo krajem devedesetih bio začuđen fenomenom novokomponirane muzike koje su tada, i na mala i na velika vrata zapljusnule hrvatsku medijsku stvarnost. Kaže da se tada nije mogao tome načuditi. Ustvari, taj fenomen narastao je iz turbo-folka koji se pojavio osamdesetih čiji je najveći idol bila Lepa Brena. Posle se preimenovao u novokomponiranu narodnu muziku, da bi na kraju to postale danas popularne cajke. Nismo zapjevali. Milinović tek reče kako je u jednom od posljednjih Arkzina mladi filozof Boris Budan to tumačio fenomenom diskontinuiteta kulturnih slojeva. Bilo je to važno zato, kako u se činilo, što se tisak u Hrvata ne može nositi s tim fenomenom. Pitanje je uz to, i s kojim može. Kako bilo nije mi to ništa strano, kao ni opća dekadencija, no cajke ipak ne volim.
”Dakle, taj Arkzin je meni bilo nešto lijepo i vrijedno, kako ga više nije bilo, gledao sam što bih mogao dalje, a kako volim tabloide, krenuo sam u tom smjeru” – nastavi Milinović svoju priču. ”U toj situaciji, a i bez posla, gledao sam koja je novina naj-tabloidnija i gdje bi se najbolje mogao pronaći. Sada sam već imao neka zanatska znanja. Naime već sam pisao, prelamao, opremao tekstove i bio učenikom npr. Dejana Kršića. Eh, on je redizajnirao ”Slobodnu Dalmaciju” tako da bude plavo bijela. Naime, da se tekst tiska plavim slovima. Izdržalo je to četiri broja dok mu čitatelji nisu zaprijetili ubojstvom jer su i osmrtnice izlazile u plavom. He, he! Ipak, naučio sam raditi u Quarku 2.0 što i danas prodajem kada pišem molbe za posao.” Znao sam da će reći da je tako tada pronašao ”Imperijal”. Medijski proizvod koji više ne postoji, a koji je bio istinski bastion tabloidnosti i žute štampe kroz kojeg su protutnjale čitave horde zagrebačkih polu-inteligenata i tipova iskreno umanjenog talenta za novinarstvo, pa se požurim da ga upitam što je to ustvari bilo.

– ”Imperijal” je bila novina Miroslava Kutle koju je on napravio kao pandan ”Globusu” i kasnije ”Nacionalu”, ali većina nas koja je tamo radila to tada nije znala. Znaš, tko god bi nam rekao kako je Kutle vlasnik tih novina, to nas je totalno skandaliziralo, iako je u to vrijeme on drmao i ”Slobodnom Dalmacijom”, ”Globusom” i drugim tiskovinama.” – objasni Miinović. Sada dometnem kako je to po svojoj prilici bio sračunati poslovni potez jer je taj projekt prirodno nastavio u onom žutom tonu kakvog je prije imao već spominjani ”Slobodni tjednik” koji je prestao izlaziti smrću Marinka Božića. Vlado dopuni da je u međuvremenu izlazilo i nešto što se nazivalo ”ST exluziv” i da je iz toga nastala okosnica ”Imperijala”. ”Znaš što Vlado. Najluđa mi je priča ona što je taj ”Imperijal” želio tada izdavati i jedne posebne novina koje bi se bavile spiritizmom, okultnim i opće, takvim fenomenima. Sjećam se najave toga koja se pojavljivala na zadnjoj strani ”Imperijala”. Bila je to fotografija neke kuće negdje na Mlinovima i ispod je pisalo kako se u njoj pojavljuju duhovi.” Milinović se naceri, pa ispriča: ”Ha, ha. Tako je. Budući da mi u redakciji nismo mogli tamo istražiti sve misterije, odlučili smo napraviti jedan list koji bi to pokrio i on se zvao ”Dosje X”. To je bio elitni proizvod, iako su napravljena samo tri pilot broja. Radili smo ga Zrinka Ferina, Teo LJubić i ja. Slika kuće koju spominješ bila je vila Okrugljak. Tako je jedna od tema bila baš ta vila, za koju smo tvrdili da je kupuje Luka Račić i da ga onda u njoj progone poltergeisti. Duhovi predaka. Ha, ha! Ipak, to je 1997. godina i u to vrijeme on još nije tamo. Tamo je privatni vlasnik. Kako se približavao čas kada novina treba izaći, a tema postoji tek kao dosjetka, poslali smo Tea Ljubića u vilu Okrugljak da nešto smisli i malo razgleda. Dođe on tamo i upita gospođu koja je tu stanovala da li ona prodaje kuću Luki Raiću? Žena ga pogleda i reče – sinko ja sam to vidjela u novinama. Ha, ha. Ona je to vidjela kao reklamu naše naslovnice u ”Slobodnoj Dalmaciji”. Uglavnom, zaključila je da ne zna da je to tako, ali da bi ona to rado prodala Raiću.” Počešem se po glavi, otpijem još gutljaj piva i zaključim kako je kuću Luka kupio možda isto zato što je pročitao u reklami za ”Dosje X” da će to činiti. ”Upravo tako” – potvrdi Milinović i doda: ”To nije kraj. Godinu dana nakon što je kupio tu vilu, Raić ju je počeo preuređivati. Kopali su i pronašli plitko ukopane leševe iz II. Svjetskog rata. Ustvari, ”Dosje X” bio je projekt koji je očito trebao objavljivati samo ono što je istina.”

Noć se već dobrano nadvila nad Gornji grad. Zona sumraka eto, ispade večeras i dijelom gornjogradskog iskustva, onog što je kao slijepa ali nekoherentna silnica izgleda oduvijek prisutno u društvu hrvatskih novinara i njihovim životima. Među njima nema neidentificiranih objekata, jer svaki od subjekata tog šarolikog društva ima prepoznatljivu i dobru priču, a Vlado Milinović, eh, on je priča za sebe, lik iz urbanih legendi ovog grada bez kojih on ne bi bio ono što ustvari jeste sasvim svojim maglama, pobjeglim tramvajima i propuštenim jutrima.