Piše: marijan Grakalić

Preneraženost stravom postoji kao duboka jama u svakom od nas, kao grotlo koje strepi bolom i opominje na sve ono kukavičko i nevaljalo u čovjeku. Osim mjesta smrti, postoje i mjesta rođenja. Ona posjeduju čar neizrecivosti koju donosi život. Ponekad i posve nenadano obuzima me žudnja za njima. Tada odem u Lukovdol, u rodnu kuću Ivana Gorana Kovačića, sada muzej pjesniku i njegovom djelu. Iako mi je sve već viđeno i poznato, najčešće tada tu nema publike i namjernika u prigodnoj procesiji, uzdiže se osjećanje mira dojmom izdvojenosti iz svijeta i njegova poslovična košmara. Kao da spokoj i idiličnost tog malog mjesta i starinske kuće navire u svijest plimom što odnosi nervoze i bojazni, a svaki nemir pronađe utjehu u nečem što je već bilo, što je dovršeno i sada nekako samo sebi dovoljno. Duh pjesnika je ustvari nepromjenjiv čak i onda kada njega više nema. Postoji i dalje svim ogradama nasuprot, unatoč stradanjima i kobnim ranama. Dotiče nas kroz riječ i čini bliskim onim općim osjećanjima koja opet s druge strane prepoznajemo i kao vlastitu jedinstvenost. Sve je najednom tu: ljubav i snovi, život i smrt, krovovi kuća zagubljeni ispod mlade šume na blagoj padini brda, crkva Uznesenja sa zvonikom, razmrvljene krhotine povijesti, žuta ploča poštanskog ureda i makadamska cesta što se spušta dolje prema rijeci što teče i vrtloži se modrilom planinskih voda. Onih istih koje ispiru sve osim neprebolnosti srca. Poželim tada ruku, pogled u oči i osmijeh koji bi moguće sve promijenio, pa i ono nemoguće kao što je krv, ista ona koja je ”moja svjetlost i moja tama”