Piše: Marijan Grakalić

Razmišljajući o temi pogodnog štiva koje bi se prigodno ponudilo na stranicama ovog portala kako bi se hladni mjeseci ispunili literarnim sadržajem i eventualno odagnala dosada poslije ručka ili večere, nije me toliko brinuo često posve anegdotalni način pomodnih izdavača što svoje knjige nude i trže kao univerzalnu duhovnu panaceju, već činjenica suženog prostora kulture u kojima još uopće postoje knjige. Na sebi svojstven način i mnoge naše su knjižare postale dio one uobrazilje koja ustvari govori o neisplativosti i bijedi ikakvog stvaralačkog rada, o prividu tame što shodno takvom pristupu nadvisuje na sve što je iole autentično, a poradi i u slavu praktično prihvaćene konzumne vizije knjiga i kulture. U situaciji kada su knjižarske kuće probile rok plaćanja od tri stotine dana prema malim ali i drugim nakladnicima za prodane primjerke njihovih dijela, možda se čini i posve apsurdnim razglabati o nemoći i blesavom stanju našeg knjižarstva i nakladništva, no nekako bi za to ipak trebalo imati onaj dar ravnodušnosti koji više krasi rasne činovnike i ljude koje ustvari ne dodiruje činjenica stida pred bijednom prilikom cijele te situacije. Naime, knjižara nije tek mjesto prodaje i kupnje, ona je institucija koja posvećuje vrijednost i važnost pisane riječi i kao takva ima svoju tradiciju, značenje i mjesto unutar svakog grada.

Prije nekog vremena zatvorena je tako knjižara koja je postojala u okviru kultnog zagrebačkog književnog i kulturnog kluba ”Booksa” u Martićevoj ulici. Izuzev toga što ta lokacija za knjižaru nije sretno rješenje, pokazalo se kako se knjige i među knjigoljupcima koji tamo obitavaju i prate brojne programe vezane uz prozu i poeziju, gostovanja pisaca pa i čitavih festivala kulture, ne mogu tržiti kao popratne delicije (kroasani, pivo ili kava). Život knjige zasigurno ovisi ne samo o tome da se čitaju, već i o tome da postoje dugogodišnje navike gdje se i kako knjige prodaju. Zagreb je danas gotovo posve izgubio svoje knjižarsko blago, i na mjestima negdašnjih uglednih institucija kulture rese se trgovine često prestižnih robnih marki i onoga što se opisuje frazom kada se kaže da to – bolje ide. Tako danas na mjestu zasigurno najznačajnije knjižare u Zagrebu, one Kuglija a kasnije ”Mladosti” u Ilici 35 danas imamo modnu trgovinu ”Zara”. Koliko god da je slava profitu i poduzetništvu iskrena u hrvatskom narodu i šire, ipak, začudno je kako se baš takva znamenitost našla u kolopletu tranzicijskih zbivanja. Naime radi se o prostoru u kojem je knjižaru još davne 1852. godine osnovao narodni preporoditelj Ljudevit Gaj, a kasnije je knjižarstvo razvijala čuvena obitelj Kugli koja je tiskala i objavljivala brojne značajne naslove. Izgleda kako slična sudbina čeka također i prostor bivše knjižare ”Mladosti” odnosno Kuglija u Ilici sedam koji je sada zatvoren a u kojem bi se trebao otvoriti francuski restoran. Dakako, više na istom ne postoji knjižara zagrebačke ”Prosvjete” koja se nalazila na Cvjetnom placu neposredno uz negdašnji ulaz u kino ”Zagreb”. Ista je poradi devastacije ovog trga premještena dalje prema Ilici u manji i skučeniji prostor, svakako jedan kojem nedostaje šarma i patine koju je prijašnje mjesto posjedovalo. Knjižara kraj Studentskog centra u Savskoj ulici ustupila je mjesto banci koja reklamira povoljne kredite za studente, a knjižara ”Školske knjige na Trgu bana Jelačića također je dugo zatvorena. Navodno se preuređuje. Također i bivša knjižara ”Moderna Vremena” (Drach, Buljan, Bartolčić) koja je ne tako davno postala knjižarom ”Vuković&Runjić” nije više u mogućnosti biti samo knjižarom pa svoj prostor dijeli s nakladnikom nosača zvuka ”Dallas recordsom”. Na sreću u istoj ulici postojano stoji knjižara ”AGM” u vlasništvu Zagrebačkog holdinga, a koja slovi kao mjesto gdje se još uvijek mogu pronaći knjige i gdje rade knjižari. Ova je napomena važna i zato što u brojnim hyper marketima koji prodaju i knjige nema kvalificiranog osoblja koje bi ustvari nešto više znalo o tome što prodaje.

Očito kako od onih vremena kada je pobuna kulturne javnosti, pisaca i umjetnika, bila svakodnevna pojava danas nije ostalo ništa. Najbolje se to pak ogleda u misteriji nestanka Miroslava Krleže iz hrvatske kulture. Ne misli se pri tome na nestanak tog velikog pisca, niti na popularnost i prođu njegovih djela, ili izvođenje drama u lokalnom teatru. Ponajprije se tu misli na onaj drugi isto tako vrijedna i svakodnevan dio domaće kulture, na knjižarsku baštinu Zagreba. U ovo doba bezdušne komercijalizacije i općeprihvaćenog stila konzumerskog ponašanja, zla je sudbina pogodila knjižaru “Miroslav Krleža” koja se nalazi na jednoj od najprestižnijih zagrebačkih lokacija na Trgu bana Jelačića, na uglu Ilice i Gajeve ulice, u podnožju zagrebačkog nebodera. Nestajanjem sa scene knjižarskog i izdavačkog poduzeća “Znanje” nakon što je većinu dionica kupio “Agrokor”, koje je desetljećima tamo držalo ovu knjižaru ogromnih staklenih izloga, a koja je osim ponude novih naslova bila i mjestom kultnih promocija najuglednijih i najznačajnijih izdanja domaće knjige sedamdesetih i osamdesetih godina, nestala je i knjižara “Miroslav Krleža”. Na tome mjestu sada je konzumentski dućan sveprisutnog i brzo raširenog lanca prepoznatljivog naslova Tisak-medija, unificiranog po njihovoj standardnoj proceduri. Nema tu više knjiga niti kulture koja odiše tradicijom jedne vrijednosti, nasljeđem koje bi trebalo biti očuvano kao ono prepoznato i važno značenje i mjesto gdje su svoja djela promovirali naši najpoznatiji pisci: Krleža, Krklec, Šolc, Ujević, Milčec, Majetić, Kvesića, itd. Dakle, mnogi, još od moderne pa sve do sintetičara Čegeca ili Bobana. Dakako, unatoč prokalmiranom načelu gradskih vlasti da se prostori za kulturu kojih je i tako premalo trebaju sačuvati, u praksi od toga nema ništa. Na mjestu nekadašnje kulturne tradicije što knjižara “Miroslav Krleža” nesumnjivo jeste, danas možete kupovati miševe i joysticke, cd-ije i sličnu perifernu kompjutersku opremu, torbice sa bijelim medvjedićima, kaugume i kurtone. Naravno, i poneko izdanje “Tisak-medije” isto kao na svakom kiosku u gradu. Dakako, isto tako izvrsna knjižara ”Znanja” u Zvonimirovoj ulici odnedavno više ne postoji, kao niti ona manja i zgodna koja je bila u Ilici.

Činjenica je da takvo ponašanje i slučajevi difamiranja i bagateliziranja baštine ustvari predstavljaju odraz one skorojevićke svijesti i ponašanja koje ustvari niti ne prepoznaje kulturu i baštinu, niti uistinu ima s njom nešto zajedničko. Dakle, svakako vam preporučujem da čitate i tokom cijele godine jer se to ne može oduzeti, bar ne na način kako se prostor kulture sužava i oduzima od građana ovog grada.