Piše: Marijan Grakalić

Fotografije Ane Šesto (1986.) predstavljaju živi spomenar u kojem njene fotografije podjednako bilježe zatečene ali i one nenadane trenutke uspomena koje postoje samo na čas kako bi onda zauvijek nestale iz svijeta ostajući zatočenim na fotografskom papiru. Trenutak uvjerljivosti tu nadilazi svaku strepnju, a stvarnost poprima dio osobnosti bez koje bi prolaznost ostala tek neka nestvarna i nedodirnuta zbilja. Osmijeh djevojke pod kapuljačom, mladić tamne puti s harmonikom ili sjene uhvaćene u trku polumraku sobe nisu sada više tek usputni slučaj, pojava koje sljedeće minute više neće biti, nego slika koja čuva i istodobno nadahnjuje uvjerljivošću i čistoćom pogleda. Upravo jasna razvidnost nastojanja da se svaka pojedinačna fotografija prikaže kao čin nepovratnog i posebnog ali ne i nepotrebno nostalgičnog ili sentimentalnošću otežanog trenutka koji bi sve to sunovratio tek u jauk za nezadrživošću svijeta koji po svojoj prirodi juri naprijed, osnovni je izraz umjetničkog karaktera fotografija Ane Šesto. Zato unatoč spomenarskoj dimenziji čovjeka i grada, svijeta i slike, lica i tijela, pokreta i sjene, njene fotografije najviše označuje vedrina koju ne opterećuje žal za prošlim. Ima pri tome iznenađujuće jednostavnosti, nadarenosti što usputno lice ovjereno u objektivu učini uspomenom, kao i trku djece ili sliku kućnih zvona motivom o kojem se razmišlja ili priča, sniva pred zoru sa osjećajem pronađene bliskost što sada podijeljena sa svima postaje i zajedničkom uspomenom. Noseći sa sobom fotografski aparat umjetnica stvara vlastiti i naš svijet slažući slike u album jednog fantastičnog spomenara koji konkretan život pronalazi u svima nama što nas njene fotografije dodiruju bez obzira na dovršenost svijeta i njegovo surovo protivljenje ljepoti. Fotografija ovdje postaje privilegija koja ne dozvoljava da pogled i srce ostanu nezapaženi, a izabirući iz tih sada zajedničkih uspomena onako kako na policama neke biblioteke odabiremo naslove knjiga, ne sputava nas pri tome završenost ovog i svakog drugog svijeta, nego iznenađuje jedinstvenost samog djela. Pogled tu prodire dalje, transcendirajući vlakna možebitnih nepoznanica, kako bi u onom unutarnjem kaosu pronašao čuvstvo koje pomoću fotografije uspomene postavlja u red, a umjetniku omogućuje da unatoč inerciji koja bi sve željela rastvoriti u ništavilu ostane u spomenu na trenutak i volju koja je iznad puke slutnje one ranjenosti zbilje što je gotovo entropijski nastoji odvući u zaborav. Upravo zato, vedra izravnost fotografija Ane Šesto predstavlja čvrstu opreku svim zakonima nestajanja.