Piše: Angela Bonacin

U snježnoj noći, grad preplavljen svjetlima, u led preobražen, miruje nad svim magličastim obzorima iz svojih sjećanja. Noć skriva prve sive oblake; dok se migolje prema jutru, prosipaju tišinu niz ulice, čiste i bijele, sa korom od pelina.
Duše su snene, opreznih koraka zaustavljaju vrijeme, nestali u šalove, stopama prevrću mekane valove, gazeći tok pregaženih ideala koji nešto jače zažive u toplom proljetnom jutru. Ipak, grad spremljen u sliku, ostaje vješt u posljednjem triku, i sve otkriva; uspon je klizav i žrtve ne bira. Svaki rukohvat traži prstohvat soli.
Postoji nešto besprijekorno lijepo u bjelini krajobraza, metamorfozi „zauzdane“ prirode koja uvijek naposljetku ostaje slobodna, tek je poneki pjesnik vješto iskoristi u svojim strofama, kao recimo Balašević u stihovima: „ Kad zadnju brazdu zaorem, na tragu senke rodine, procvaće zimske ružice…“
Čini se kao da je ovih dana sibirska zima „iskočila“ iz udžbenika na topli Mediteran, ne baš ona iz Kolime, ali smo se našli u njenom logoru zatočeni sa bezbroj prešućenih djetinjih želja. Moderan čovjek sputanost vlastitih kretnji doživljava gotovo tragično, suočen sa svim onim što je unutar njega okovano fantomskom bodljikavom žicom.
I dok se bori da ne polomi kosti, izdaju ga stepenice i pada na koljena, koji put se posklizne preko njih, ravno pred nečija vrata i lupne nosom na ono isto mjesto na kojem se zaustavio bezbroj puta prije.
Tko će znati, možda ustvari i nije potrebna podmetnuta hrpica leda, kamen ili lokva koju nastojimo preskočiti, zar se povazdan ne spotičemo o vlastita htijenja?
Okupljeni oko izvora topline, na tren osjećamo miris i pucketanje praiskonske vatre predaka, premalene da u njoj izgori sva otuđenost fino zapakirana u neprobojne materijale.
Naposljetku, sada je lakše prozrijeti mehanizme preživljavanja svih pretrčanih minulih doba, kada se pred nama prostre vlastiti život nakratko zbijen u dvije- tri ulice.
Prestaje snimanje sporednih scena, i što na kraju preostane?
Studen se i dalje nemilosrdnije skuplja tamo gdje je ionako hladno, na rukama i skutima bolesnih i siromašnih, vjetar pjeva pjesmu usamljenih, i kad okopni zima polegnuta na brijestove, to je sve što od nje ostane.
Na televiziji teku potoci meda i mlijeka u kojima se kupaju neki drugi ljudi, u svojoj fatamorganskoj uobrazilji.
Gradski parkovi odišu neprirodnom mirnoćom. Skitnice traže novi dom za svoje kartonske kutije.
Tek poneka ptica proleti vrebajući mrvice. Djeca se neusiljeno smiju bacajući grude na prolaznike.
A negdje visoko, na prozirima, skrivaju se oni koji čekaju proljeće…