Piše: Marijan Grakalić

Poznati ”Vjesnikov” novinar, urednik, pisaca zabavnih romana i prevoditelj ‘Alana Forda” Nenad Brixy gornji je naslov nadjenuo svome kriminalističkom romanu kojem je glavni junak legendarni privatni detektiv Timothy Tattcher, svakako ne sluteći u to vrijeme kako će se na početku 21.stoljeća takav naziv odnositi upravo na situaciju pogubljenja dnevnog lista ”Vjesnik” i fenomena tranzicije jednog društva gdje nikakvi detektivi više ne mogu razriješiti mrsko klupko klijentelizma, korupcije i političkog kriminala. Nekada ozbiljna i značajna institucija ”Vjesnik” koja ne samo da je bila neobično važna osnovica novinarskog standarda u medijskoj kulturi Hrvatske i bivše Jugoslavije već je ujedno predstavljala i kolijevku brojnih novinarskih projekata, sadržaja i sudbina, danas je živi mrtvac, tijelo bez iskre nade sada osuđeno na konačno pogubljenje izgleda od nekih ministara aktualne hrvatske vlade.

Sudbina ”Vjesnika” paradigma je općeg stanja neodgovorne i kriminalne politike svih naraštaja nebrojenih mediokriteta koji su se na ovaj ili onaj način utaborili u sinekure institucija hrvatskog političkog života i od tamo dva desetljeća manipulirali nekad najvećom novinsko-izdavačkom kućom u Zagrebu, ne samo nemilice rasprodavajući i dijeleći njenu imovinu atraktivnu domaćim i inozemnim medijskim tajkunima, već istodobno stvarajući od jedinog državnog dnevnog lista arhitekturu opačine i manipulacije, propagande i ulizivačke slikovnice, da bi se sada zaključilo kako to više nikome ne treba i da je očito, za novinarstvo kakvo bi trebalo da bude ili prekasno ili je državnoj administraciji ono suvišno. Tako se sa željom da sve to prođe posve neutralno neki dan na stranicama vlade na Twitteru pojavila izjava ministra Čačića o tome da su deseci milijuna kuna potrošeni na sanaciju gubitaka i poslovanja tiskovine koju je kupovalo malo ljudi i koja nije tržišno potvrđena. Ona dolazi nakon prijašnjeg očitovanja ministra financija Slavka Linića o gašenju ”Vjesnika” i objave podataka kako su ”Narodne novine” za mandata prošle vlade potrošile oko 50 milijuna kuna na održavanje ove novine što direktno a što putem sestrinskog poduzeća kojem je direktor nećak bivšeg potpredsjednika Sabora Vilima Šeksa. Prezaduženost lista ”Vjesnik” od kojeg su desetljećima otpadala ili se gasila njegova brojna izdanja, a što je narafski svojedobno pogodovalo kako privatnim medijima koji su time gasili konkurenciju a tako i određenim političkim garniturama radi lakše kontrole ”javnih glasila”, sada je osnovni razlog u kojem ideja njegove likvidacije pronalazi na žalost, svoj ishod. Pri tome ne treba smetnuti s uma ni prošlogodišnju ideju tadašnje premijerke Jadranke Kosor da se donese Zakon o listu ”Vjesnik” kao javnom glasilu, što se ipak nije dogodilo, kao što nije niti prodan za jednu kunu o čemu su također kružile priče. Naglasimo kako je važno izdvojeno mišljenje u ovom slučaju dalo i Ministarstvo kulture, jer nije nevažno što list ”Vjesnik” baštini 72 godine kontinuiranog izlaženja. U njihovom očitovanju tako se kaže: “Pitanje stečaja nije u nadležnosti Ministarstva kulture i procjena je da kulturološki argumenti koje smo više puta isticali nisu mogli riješiti financijske probleme. Otvaranje stečaja ne znači nužno i nestanak novina Vjesnik. Ministarstvo kulture, ali i Vlada u cjelini zasigurno će naći mjere kojima će se omogućiti razvoj profesionalizma u medijima,”

Zanimljivo je da se ipak pitanje ”Vjesnika” aktualizira gotovo post mortem, kao da se radi o živom mrtvacu za kojeg je jedino rješenje pokop i ništa drugo. Stiče se dojam bezrazložne žurbe. Nije se pokušalo niti s jednim modelom koji bi sada afirmativno bio zainteresiran prvenstveno za to da ”Vjesnik” konačno postane javno glasilo bez komercijalnog pritiska jer je ono ujedno i dio hrvatskog kulturnog identiteta kakav on bio da bio. Nekako zvuči isprazno da je takav projekt neisplativ u situaciji opće besparice i predodžbi da je ova jadna i od oligarhije zadužena zemlja i tako neisplativa bilo kome osim sivim i anonimnim vjerovnicima iz inozemnih banaka. ”Vjesnik” paradigmatski ukazuje na to kako podijeliti i iskoristiti bivše društveno vlasništvo u sprezi politike i interesa. Jasno, i pri tome novinarima zatvoriti usta. Tako je danas  desetak Vjesnikovih novinara dijelilo letke ispred zgrade Hrvatskog sabora, apelirajući na savjest saborskih zastupnika da se sačuvaju te novine sa 72-godišnjom tradicijom. »Apeliramo kod saborskih zastupnika da se Vjesnik očuva i mišljenja smo da nas žele izbrisati jer se netko želi dočepati vrijednog zemljišta«, naglasila je predsjednica Vjesnikove podružnice Sindikata novinara Hrvatske Biljana Bašić. Kada se pogledaju zemljišne knjige pitam se što radi Uskok. Naime 32 000 kvadratnih metara na čošku Savske i Vukovarske ulice na kojoj je izgrađen Vjesnikov neboder proširen kasnije za Univerzijade još jednim traktom opisno postoji kao oranica, dvorište, ulica, voćnjak i neka kuća koje odavno nema, a vlasništvo je bivšeg ”Novinsko izdavačkog poduzeća Vjesnik”. Dakle, društveno vlasništvo na kojeg po ”suvlasničkom dogovoru” pravo polažu Hrvatska pošta koja je nedavno kupila Vjesnikovu tiskaru, Allegheny Financial (Nino Pavić i društvo), Agrokor koji ima udio u Tisku, te austrijska Styrija kao vlasnik ”Večernjeg lista”. Zanimljivo je da lista ”Vjesnik” nigdje nema u tom dogovoru i da on plaća najam redakcije tiskari u iznosu od 50 000 kuna mjesečno iako niti ona nije vlasnik tih građevina.

Kao što sam rekao na početku, niti Timothy Tattcher, čuveni privatni detektiv Nenada Brixyija ne bi se lako snašao u kolopletu svih tih pročišćenih hipoteka, dužničkih i pseudo-dužničkih uzusa, političkih manipulacija, očitih gluposti i prijevara, raznovrsnih pritisaka i interesa od kojih je najaktualniji  trenutno onaj da se s Vjesnikove lokacije svi sele. Tiskara u Veliku goricu, Tisak na Žitnjak, EPH je od tamo otišao još 2003. godine a i ”Večernji list” više nije na toj adresi. Na njoj osim uspomena ostaje tek list ”Vjesnik”, živi mrtvac i nešto što se kod nekih kolega zaposlenih u interesnom ili korporacijskom novinarstvu želi prikazati tek primjerom istinske medijske ljage. Valjda stoga da se eto, zlu ne trebalo, pomogne Čačiću i Liniću u njegovom pokopu pokojom blatnom lopatom, a ustvari naravi usluga gazdama koji bi na tom atraktivnom prostoru napravili neki novi shoping centar ili sličnu ustanovu navodno presudnu za boljitak hrvatskog proračuna, kada nam eto, kulturu ništa spasiti ne može.