Piše: Angela Bonacin

Idemo tragom klapskih pjesama, Miljenka Smoje i usmene predaje, kroz uske ulice varoša, preko pjace i pazara, zadržavajući pogled na zvoniku sv. Duje, omeđenom zidinama, kao ustvari i čitav stari dio Splita, kako bi doznali što je danas od Splita ostalo. Reljefno prepoznatljiv stari dio, sraslih uskih i vlažnih ulica, mrežasto se račva zatvarajući uži dio centra, čuvajući barem vanjštinom duh starog potonulog Mediterana. U njima su sačuvane sve priče od vremena Dioklecijana, prohujala doba blagorodnih i nešto manje sretnih vremena. Prošao je Split kroz različite pošasti, danas konzervirane u pismima, nekoć nošene na plećima njegovih stanovnika, koji su vazda prkosili kako neimaštini i bolesti, tako i osvajačima, ponajviše kroz svoj prepoznatljiv dišpet i humor. Dioklecijanova je palača simbol neuništivosti jedne kulture koju vrijeme samo dotiče, prozuji kroz njene hodnike i podrume, ostavi koji trag više- manje, ali je se ne dotiče u srži. A kako bi i moglo kad je vješto pohranjena u knjigama i pismima dobrohotnog Marka Marulića koji kao da sa Voćnog trga još uvijek zapisuje sve zgode i nezgode svoga Splita.

Istina, novo je doba utišalo žamor iz onih kuća gdje su se obitelji zajedno odgajale i gdje je svatko znao sve o svakome, pa su se lakše radile i kakve iskrene pošalice. Danas je Split preobraženo mediteransko „selo“, sa puno većim brojem doseljeničkog stanovništva, pa se kulturološki kovitla u nizu subkultura, pokušavajući zadržati svoj identitet. Na sreću, još uvijek postoje istinski zaljubljenici u grad koji se gotovo nadzemaljskom upornošću moraju boriti u očuvanju svega onoga čime su se dičili njihovi preci.