Piše: Marijan Grakalić

Grad Zagreb i njegovi stanovnici, kuće i interesi već su duže vrijeme taoci nezajažljive seljačke pohlepe. Kako i Pogana vlaka ima tu svog junaka opet je dokazao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić poslavši Gradskoj skupštini na usvajanje zaključak u kojem se grad Zagreb odriče javnog interesa u polivalentnim dvoranama što je u spornom shopping centru na Cvjetnom trgu navodno u korist grada izgradio poduzetnik Tomo Horvatinčić iz Rakovog potoka. Lik poznat ne samo kao investitor tog spornog projekta koji je izazvao čitav niz demonstracija i akcija građana protiv provincijaliziranja Zagreba, već i iz crnih kronika jer je ovog ljeta svojom jahtom nepažnjom usmrtio jedan talijanski bračni par. Koliko se znade to nisu prve žrtve koje su nastradale njegovom nepažnjom, a pitanje je jesu li i posljednje.

Prave žrtve Horvatinčića i Bandića koji se najzornije mogu ilustrirati naslovom kultnog češkog filma ”Selo moje malo” ujedno su i svi Zagrepčani. Sve ono što su ova dvojica izvela kako bi privatnu investiciju zamaskirali u navodni javni interes od kojega se sada oholo odustaje samo dokazuje da se uopće ne vodi računa o mišljenju i učešću naroda u javnim poslovima i kako se putem dosjetki i smicalica isti isključuju i što više udaljavaju iz njih. Čovjek se naprosto upita gdje su granice ovom dvojcu agilnih pajdaša i javnim lažima, mućkama i privatnoj zaradi. Obrazac ponašanja gradonačelnika i njegovih službi samo potvrđuje apsurdnu situaciju demokracije bez naroda, odnosno shvaćanja vlasti kao oblika kontrole i interesa svih poslova javnosti u periodu aktualnog mandata, a za što se ne biraju niti sredstva niti načini. U tom pogledu zasigurno bi najsretnije rješenje politike ove dvojice aktivista sumnjivih interesa bilo kada bi svi građani svoju sreću prepoznali ponajprije u tome da budu kupci u Horvatinčićevoj trgovačkoj radnji.

Glavni argument pogodovanja gradske uprave Tomi Horvatinčiću i njegovoj robijašnici trgovačkog mentaliteta na Cvjetnom trgu bila je upravo izgradnja polivalentnih dvorana predstavljana kao javni interes. One su trebale nadomjestiti srušeno kino ”Zagreb”, nekada veoma popularno, i pružiti barem neku osnovu za to da se nestajanjem jednog prostora namijenjenog kulturi dobivaju novi i suvremeniji. Sada ispada da je cijela ta konstrukcija bila samo oblik trgovačkog oglašavanja, lansirana zato da bi se prikrila prava priroda interesa izgradnje ovog mračnog zdanja potrebnog jedino uskom krugu profitera koji ne mare za nikakvu kulturu. Tako se instinkt za zgrtanjem tu izrazio u svoj raskoši one seljačke primitivnosti po svojoj prirodi stranoj urbanoj sredini u koju je na grozan način implementiran.

Razlog odustajanja od javnog interesa u spomenutim dvoranama, kako je objašnjeno, jest nedostatak interesa za njihov najam. Najme, Horvatinčić kako tvrdi Davor Bernardić, traži za najam dvorana 45 eura po kvadratnom metru, dok inače svoje prostore takve svrhe sam Grad  iznajmljuje po tri do četiri eura po kvadratu. Jasno kako su Horvatinčićevi kvadrati daleko precijenjeni. No, bilo da su oni tako skupo procijenjeni namjerno ili slučajno, svakako su bilo kome po toj cijeni nezanimljivi i zato grad po mišljenju Horvatinčićevog prijatelja, istomišljenika i pajdaša gradonačelnika Bandića, za njih više nije zainteresiran kao nešto što bi bio pretpostavljeni javni interes. Uistinu je više nego očito da se tu ne radi ni o kakvom slučaju nesretnih okolnosti već o daljem pogodovanju profitu i njegovim interesima. Nabijanje cijene tu je tek u funkciji argumenta cenzure i devastacije kulture i daljnjeg degradiranja stvarnih interesa grada i njegovih stanovnika, ujedno i u funkciji lakonskog komercijalnog opravdanja svih navodnih vrlina tržišne privrede smišljene u glavama Bandića i Horvatinčića.

Gotovo samaritanski dojam trebalo bi s druge strane polučiti Horvatinčićevo odustajanje od naplate potraživanje od grada. Naime, shodno ugovoru iz svibnja 2009.-te godine Horvatinčić je imao pravo na povrat iznosa od 7,2 milijuna eura jer je za navodni i nikad realizirani javni interes utrošilo 23,8 milijuna prilikom izgradnje spomenutih dvorana, Kako se grad Zagreb sada odrekao javnog interesa tako se i on odrekao povrata tog nofca koji će mu, usput budi rečeno, dobro doći da iste te dvorane preuredi u trgovačke špelunke ili nekaj slično, pa tako ustvari i nije ništa izgubio. Od početka je lukavo ulagao sam u sebe, a trik od 45 eura po kvadratu kulture donijet će mu na kraju i puno više kad tamo iznikne novi šareni dodatak njegovom potrošačkom raju.

Činjenica da nadležne institucije i pravosudna tijela nisu ništa poduzele u ovom spektaklu narihtavanja, kiča, propusta i očitih prevara. Izgleda da smo, po prirodi stvari, osuđeni da i dalje budemo žrtvama prefriganih ruralnih manira pohlepnih svatova i mentaliteta kojem je cijeli svijet tek selo njegovo malo zajedno sa zapišanom tarabom kao nužnosti kada se treba javno olakšati. Uistinu, neprikosnoveni je to javni interes…