Piše: Marijan Grakalić

Ima više od dvadeset godina kada je Boško Obradović te davne 1990. godine kao čovjek i inače obdaren s karmom duhovnog i idejnog oca mnogih dobrih stvari u Puli i drugim mjestima u koja pustolovno hrle mornari što je zasigurno u nekoj prilici zabilježila i celuloidna traka moguće još i nijemih filmova došao u Zagreb kako bi pričali o toj knjižari za koju sada čitam u novinama da bi se mogla zatvoriti. ”Castropola” je ustvari nastala iz sna. Još predratni Zagreb vrvio je tada posve zbunjenim likovima, pleterima, ličkim kapama, gangama, ruralnim naglaskom lica s otežalim kapcima došlih iz provincije i orisima onog rođačkog mentaliteta koje će svoje kasnije sofisticirano izdanje pronaći u Milanu Bandiću i njegovim pripuzima. Sjedili smo u Skalinskoj ulici u toplini rujna za stolom neto otvorene konobe što je trebala posvjedočiti uspjeh općenarodne euforije kroz koju su se već pomalo nazirale oštrice ratne zebnje i čekamo nekog prijatelja dok u po bijela dana neki pijani mladić u crnoj košulji ustaškim pozdravom i uzdignutom rukom pozdravlja dvojicu policajaca još s petokrakama na kapama. Začuđeno ga gledaju, nespremni i nesigurni u ideju bilo čega, a cijelo prijepodne kao da je u trenu propalo u prijelomu politike i slike svijeta što se neponovljivo mijenja odnoseći u ropotarnicu simbole planske privrede, stvarnost kakvu smo poznavali i dakako, onu  druželjubivost bez dvoličnosti.

Boško je, unatoč prijelomu epohe, nezaustavljiv. Iskri u  svoj slini snova i težnji odbijajući kao vihor sve oblake obmanjujućeg mucanja što ih neuki podvornici svih vrsta banalnosti koriste kao gotovo spasonosni spomenik nad mrtvim, otetim i pohabanim znamenjima vremena. Sanja knjižaru, i još više sve one knjige koje još ne postoje, a moguće i one koje nikad neće biti napisane. Obećavam mu pribaviti neke police što ih po nekoj igri slučajnosti imamo u prašini skladišta izdavačke kuće u kojoj sam urednik, a on to shvaća kao mjesto na kojem će, opet u nekom snu, odlagati bez ikakvog napora na čuvanje sve one čežnje koje se žele oteti zagrljaju neizvjesnosti. Potom počne opisivati djevu Demokraciju koja je za njega uzvišeno oličenje slobode duha i čovjeka. Dočarava tako zamamno i poželjno žensko tijelo što lakoćom i unatoč opasnim stražarima prolazi kroz znamenita pulska Herkulova vrata, ista ona koja postoje zato da se kroz njih iznesu sve gluposti i negdje na obližnjem brdu ne nužno svečano pokopaju zajedno s pripadajućim im zabludama. Uloga djeve je da svakome donese željene i lijepe snove a odagnala pakao nesanice i mora. Nema slobode bez knjige, a pjesma je tu tek prvi korak u shvaćanju značenja njegove Castropole i mita zapisana u drevnom stihu: ”Na ilirskoj rijeci smiriše vesla/ pored grobnog kamena plavokose Harmonije – Zmije,/ grad utemeljiše: Grk bi mu neki rekao/- ‘Grad Bjegunaca’, no njihov ga jezik imenova Pulom./” (prev. R. Katačić).

Boško Obradović (Sinj, 1938 –  Pula, 1997) budan je sanjao mjesto koje je kolijevka riječima što prkose svakoj postojanoj sjeni, vjerujući kako knjižara nije tek prostor pompoznih i svečanih intonacija nekog uteklog značenja, već prigrlljeni zavičaj bez kojega ne da nema mirnog sna već ni nenadoknadivosti zbilje. Uzneslo nas je to zasljepljenje mogućnosti da se napravi knjižara. Ne tek tako, već onako. Kao ostvarenje sna. Dolazi Damir Borković, prije novinar a sada faca što je hrabro, u Gajnicama iza placa kraj limenih garaža, otvorila prvu privatnu knjižaru u Zagrebu nazvanu po našem pokojnom prijatelju i pjesniku ”Josip Sever”. Pričamo. Nema tu odbačenih poriva ili slogova koji bi slučaj pucketali onkraj ognja slutnje vječnosti. Napraviti tada vlastitu knjižaru bio je poduhvat, pustolovina i žrtvenik svim oblicima nade, ništa niti približno slično ovim konzumnim centrima što danas postoje ispod zastava što se vijore ponad zaborava pameti. Uostalom, susreti sanjara titanska su posla koja ne mare za neke jadom i kukavičlukom otrovane stvarnosti. Sjedimo tako u prijepodnevu jednog rujna, pijemo vino, sanjamo kako ne postoje nedostižne obale gotovo bestidno zaneseni tom srećom duha koja tako lako uzdigne čovjeka iznad svih slijepih neprilika.

Sada nakon dvadeset godina, i kad Boška više nema, u atmosferi podneblja koje strahuje od vlastita umora i jalovosti, Pula bi mogla ostati bez svoje prve privatne knjižare, ustvari mogla bi ostati bez jednog sna kojeg smo sanjali svi. Jer, Castropola koju vodi i koju je uzdigla njegova kćer Magda, nije tek određeni broj polica, naslova i  izvjesna količina prašine. Ne. Ona je iznjedrila i književni sajam Sanjam knjigu u Istri kao jedan od najznačajnijih kulturnih događaja, mjesto susreta autora i knjiga sa obalom i ljudima i tako postala mjestom na koje odlazimo mi koji smo bjegunci, odmetnici kao i oni davnašnji koji su se tamo naselili jer su se nadali tome da su stigli do zatona svake obmane. Pa čemu drugom uostalom, i služi književnost?

Stoga sve to čitam i primam s nevjericom. Jasno mi je da se vrijeme promijenilo i kako ima podosta abonenata preplaćene potkupljivosti koje uopće ne zanose odurni vjetrokaz srama. Ne brinem za prepiljeno postojanje, još manje za visinu nebesa iznad ovog grada, ne muči me nikakav porođaj dosade niti hinjena ozbiljnost bezbrojnih raspri o skupocjenim oblinama besmrtnosti. Imam zero cimeta na dlanu, odavno prekršenu misao u glavi, a u snovima mi je zatečeno mjesto u Castropoli. To je moja jedina posmrtna garancija avanture s nekim nemirnim okusom izgubljene balade. One koja se ponegdje ipak rijetko nasluti, koja je glazba i ritam mora, pjesma mornara i kuraže što je ne dotiče bdijenje vračara niti ovjenčano klečanje poklonika prevladavajuće zbrke. Koliko god da žalim za oduzetim i izgubljenim vremenom u kojem su skapavale strepnje, ljudi i naša srca, toliko bih žalio i za tom pjesmom  knjižarom. Ukoliko uopće ima istine u misli Henrika Susoa kako je ”duša zaručnica Božja”, onda je posve sigurno i duše pjesnika i ”odmetnika” pripadaju tamo, tom čudesnom snu koji je herojski živio u svoje vrijeme, i za koji sada molim, da živi i dalje.