Razgovarao: Marijan Grakalić

Ne postoji nikakva korisna uputa za razgovor s pjesnicima što narafski ne znači da tu i treba tražiti neku korist. Milana Fošnera upoznao sam prvo posredno preko spike Branka Manojlovića Mancea koji ponekad trijezan a ponekad malo nafarban navrati do mene da mu čitam priče koje upravo pišem. Tako mi govori o nekom bizarnom putovanju noćnim vlakom u Koprivnicu, Viroviticu ili Varaždin svejedno, o strašnom smradu neke debele žene u hodniku željezničkog vagona, gužvi, mirisu luka i špeka i cijelom tom koloritu provincije koja se petkom upućuje iz Zagreba doma.
Tu u prašnom kupeu u kojem je svjetlo tek sporadično treptalo dok su se kroz prozor smjenjivale privremene slike domovine, susreo je Milana Fošnera, koji nije nosio sa sobom čvarke već knjige vlastite poezije. Mancea je oduševilo ponajprije to što u cijeloj toj zbrci postoji netko s kim može lokati, a kako je unatoč robusnom i kuštravom izgledu u duši nježan tip, sav se pretvorio u uho kada je započeo svoj razgovor sa Fošnerom. Naime, Fošner je pjesnik koji je dobro upućen u bendove, songove i štorije takve vrste, a sada je našao svog para, pa su uz pokoju litru vina dobro ubili večer…
Nekoliko mjeseci kasnije u birtiji No sikiriki, na Trešnjefci, susreo sam Fošnera nimalo slučajno, najme Fošner osim što piše i pušta rock’n’roll po klubovima, je i urednik i voditelj popularnog ”Kviza znanja i neznanja” koji se već godinama odvija ponedjeljkom u ”No sikirikiju”. I radnja njegovog posljednjeg romana, ”Šibajući mrtvoga konja”, zbiva se u istoj ulici.

Grakalić: Tvoj roman prati jednog marginalca bez love i bez ljubavi, izgubljenog i na ulici i u životu. Čak i onda kada mu se dogodi nekaj dobrog, jasno je da to ne bude dugotrajno. Birtija, kladionica i ulica čine ti se dobro poznatim stvarima. Nekako kao da vidim dobar dio života mnogih frendova kaj ih znam ili sam ih znao u toj situaciji. Možda bi trebao početi pisati biografije tipova i likova koje poznaš?

Fošner: Hej, pa upravo to i radim… U ”Šibajući mrtvoga konja”, isto kao i u svim mojim knjigama poezije, su ispričane razne priče svih tih raznovrsnih likova i tipova. Marginalci, probisvjeti, dangube, luzeri svih vrsta i oblika – svi su oni tu. To je okruženje u kojem sam odrastao i u kojem se najbolje snalazim. Sporedne uloge koje nam je život dodijelio nisu lake, zamke su postavljene, vrata su zaključana, sreća je prebrza… Jebeš ga, ako je već sve to tako, treba se snalaziti u svemu tome, glavni lik romana mogu biti ja, jednako kao što to možeš biti i ti. Nije lako – ali se mora! A zašto se mora – nemam pojma… Živim samo da to doznam. Kad to doznam, vjerojatno će biti kasno. Bit ću mrtav.

Grakalić: Posebna mi je poslastica, ustvari paradoks, to što te neuspjeli pisci zaduženi ponajprije sami od sebe da pišu književne kritike nastoje omalovažiti tako da kažu kako pišeš ”alla Bukowski”. Meni je to prije pohvala nego nešto što je puno puta viđeno u našoj literaturi. Ne zato što bi bilo nešto mnogo takvog urbanog izraza, nego zato što je tvoja spika jedna od rijetkih kaj je korektno napisana. Razni se najme trude ali to mi zgleda preveć impotentno.

Fošner: Kao prvo: hvala ti za ovo ‘korektno napisana’. Trudim se biti i korektan i konkretan. Kao drugo: netalentiranima je najlakše omalovažavati. Imam posebnu sućut za njih. Imam za njih i razne poruke. Evo ih par:
Jebo vas Bukowski, vjerojatno nikad niste čitali Preverta. A ako ste i čitali – ništa niste shvatili. Prazni ste i bezlični poput bijelih zidova ili poput radijatora u kupaonici vaših roditelja. Neke od vas mogu staviti pod lijevo jaje, a neke od vas mogu staviti pod desno, vjerujte mi da mi je svejedno, ja imam jaja u svakome slučaju. I tako… uvijek se zabavljam u ovakvim situacijama.

Ponekad do mene dospiju ta šaputanja, al na žalost – nikako da ih čujem ”uživo”. Ali to je tako: netko se odrekne hrabrosti samo da bi mogao biti seronja. I onda si napravi književnu večer i proglasi ju međunarodno-svemirskim doživljajem. Pozove svoje prijatelje – mlade književnike. Jedan puši lulu jer je to supercool. Drugi ima košulju, kravatu i sako. Treći je ženskog spola i ona je poetesa. Onda otvore književnu večer. Gledaju se milo. Samo ih je pet. Ili šest. I kažu: Fošner je sirova seljačina i ponekad povraća. Nikako da shvatim tu njihovu sumanutu želju da budu pisci-književnici-poete-itd. Takvo što može si poželjeti samo poremećena ličnost. Evo, kad bih mogao birati, najviše bih volio da sam ja jedan komad ženskih gaćica.  Točnije – komadić. Jer, ženske gaćice su male. Ako su velike, onda je riječ o nekoj debeloj ženi, koja gleda tv program u kućnoj haljini koja je smeđe boje. Na tv-u je obično ‘Lijepom našom’. Ili neka jako dobra emisija na RTL-u.

Grakalić: Kaj ti misliš o šankerskoj literaturi. Osjećaš li se dijelom takvog književnog izraza budući da dobro poznaješ obje strane šanka, a on je ustvari, nekaj najjavnije, najsvetije i najjadnije kaj postoji u urbanoj javnosti. Nekako mi se čini da onaj tko ne zna za šankom ispričati priču ili izreći pjesmu i nije za to.

Fošner: Gle, sve si ti rekao… Ja bih samo mogao dodati par stihova jednog od najboljih pjesnika sa ovih prostora: ‘Dok stojim za šankom delimično pijan, mrzeći pomalo i sebe i druge, ubijam lagano konjak, cigarete, prijatelje dobre, moje verne sluge. Nisam od onih koji cvile, više te nemam i šta ja tu mogu, ja ću se posle odvući kući, samo da popijem jos jednu s nogu…’ (dragi desničari – gurnite si prst u oko!) Nedostaju mi ‘Dvije lipe’, nedostaje mi jedna birtijica na uglu Ilice i braće Oreški kojoj nikad nisam znao ime, nedostaju mi mjesta koja su mi pomogla da preživim neke teške trenutke. Uh, jebali vas kafići sa plavim i bijelim i crvenim neonskim svjetlima. Ajmo dalje, srce me boli sad!

Grakalić: Meni je zanimljivo što ti, uglavnom poetski ali mislim da i na drugi način, istražuješ dane u kojima ti ništa nije važno. Djelom je tu prisutna neka možda stečena ili urođena apatija, no ipak ostavljaš dojam da se ne predaješ, i da unatoč tome što si orisan slikom zaboravljenog i usamljenog grobara iz kafane, ipak postoji tu značajna baština nečeg drugog, možda zametnutog ili izgubljenog, ali poetski prisutnog.

Fošner: Tvoje pitanje je pre-pametno i pre-kompleksno da bih ga ja mogao shvatiti! Ali sviđa mi se ovo sa ‘zaboravljenim i usamljenim grobarom’ iz kafane. Ha, ha, ha.

Grakalić. Ah, koje vađenje. Užasno je dobro to kaj si ti i scenski čovjek. To nikako ne ide bez toga da si talentiran za život u birtiji. Do sada si na prostorima bivše Jugoslavije održao preko 200 nastupa u kojima sudjeluju svi pri tom se dobro zabavljajući. Dapače, i naslov jedne zbirke tvojih pjesama glasi ”Užasno vam je dobro, zar ne!?” Pa, zar da bude loše?

Fošner: Hm, mislim da je tu već oko 250 nastupa. U 12 godina. Koliko god se ja trudim da ne zabavljam publiku – jer ja NISAM tu da bih ikoga zabavljao – na kraju uvijek bude zabavno. Osim ponekad, kad ima suza. Sa svakom svojom knjigom radim turneju. Pa putujem. I čitam. I pijem pivo ili vino ili što mi već daju. Pušim cigarete. Poslije svi odemo kući. Svatko svojoj, osim u izvanrednim situacijama. Prvi puta sam nastupio i pročitao par pjesama kod Saše Meršinjaka. I nikad to neću zaboraviti. Ni njega ni taj nastup. Mislim da je pošteno izaći pred ljude i čitati ono što si napisao. Nastupi uživo su rokenrol. A ja volim rokenrol. Što nužno ne znači da volim nastupe uživo. Al kažem: mislim da je to pošteno. Prema sebi, prije svega!

Grakalić: Nedvojbeno je ljubav onaj problem koji nikako ne može izbjeći razočaranje kada se o tome piše. Zašto je to tako?

Fošner: Ljubav je ljubav. Razočaranje je razočaranje. Treba biti vješt u razdvajanju tih riječi. Lako je složiti Rubikovu kocku. Lako je prijeći ulicu. Lako je skuhati ručak. Lako je razočarati se u ljubav. Teško je još uvijek vjerovati u ljubav koja te je razočarala. Ja sam odabrao taj teži put. Ili je taj put odabrao mene. Svejedno.

Grakalić: U doba djelovanja FAK-a koji je okupio neke od danas prisutnih pisaca srednje generacije, iako mi mnogi od njih djeluju već i više apšisano, dobio si nagradu za kratku priču.

Fošner: Točnije: nagrađeno je nekoliko priča i jedna od njih je bila moja. Bilo mi je simpatično to vrijeme FAK-a. I bilo mi je urnebesno zabavno to vrijeme – poslije FAK-a: ha, ha! Lijepo je bilo biti po strani…

Grakalić: U tvojoj posljednjoj objavljenoj zbirci pjesama, ”Strahovi su sakriveni u bocama od piva”, ustvari manje spominješ pivo nego strah od prolaznosti. Ne ostavljaš dojam da si baš tako star?

Fošner: Snovi su daleko. Kraj je blizu. Živjeli!

Grakalić: Pitam to i zato što u posljednjoj pjesmi posljednje zbirke pomalo rezignirano zaključuješ kako sudbina nema mjeru neke ljudske i ljubavne pravde i da eto još tek dvije tri godine bi bile dovoljne. Radi li se o smrtonosnoj rani, pozi koja evocira Traklea, ili ti je naprosto to zgodna pantomima za uživanje u alkoholnoj podkulturi?

Fošner: Nema poze. Nema zgodne pantomime. Sve su to sranja. Imam samo nagon za pravdom. Svejedno mi je da li je ljudska ili ljubavna, dođe na isto… Sve što želim od života je da jednom vidim Šoltu. Da sjedim tamo na suncu i da promatram neku životinjicu dok pijem crno vino. I da ostanem tamo do kraja.